U sjećanje na pokojnog papu u miru Benedikta XVI., donosimo govor koji je uputio članovima 35. Generalne kongregacije Družbe Isusove, koje je primio u posebnu audijenciju 21. veljače 2008. godine. Molimo da ga Gospodin nagradi mirom i ljubavlju Presvetog Trojstva za sve dobro koje je učinio za Crkvu i svijet.
Dragi patri Generalne Kongregacije Družbe Isusove,
Radostan sam što vas mogu danas primiti dok vaši zahtjevni radovi ulaze u završni dio. Zahvaljujem se novom Generalnom Poglavaru, patru Adolfu Nicolásu, koji je u vaše ime izrazio vašu privrženost i volju da odgovorite na očekivanja Crkve koje ona stavlja pred vas. O njima sam vam govorio u poruci upućenoj vlč. patru Kolvenbachu – a preko njega – i čitavoj vašoj Kongregaciji na početku njezinih radova. Još jednom zahvaljujem patru Peteru-Hansu Kolvenbachu za dragocjeno služenje u upravljanju vašim Redom tijekom gotovo četvrt stoljeća. Pozdravljam i članove novog generalnog Konzulta i asistente koji će pomagati vrhovnom poglavaru u njegovu osjetljivom zadatku redovničkog i apostolskog vodstva čitave vaše Družbe.
Vaša se Kongregacija održava u trenutku velikih društvenih, gospodarskih i političkih promjena; naglašenih etičkih, kulturalnih i okolišnih problema; u vrijeme sukoba svih vrsta; ali i u vrijeme pojačanih komunikacija među narodima, novih mogućnosti upoznavanja i dijaloga, u vrijeme duboke čežnje za mirom. Situacije su to koje očekuju temeljita objašnjenja od Katoličke Crkve i njezinu sposobnost da naviješta našim suvremenicima Riječ nade i spasenja. Stoga živo želim da čitava Družba Isusova, zahvaljujući rezultatima vaše Kongregacije, mogne obnovljenim zanosom i snagom živjeti ono poslanje za koje ju je Duh podigao u Crkvi, On koji ju je kroz više od četiri i pol stoljeća sačuvao apostolski izvanredno plodnom. Želim danas ohrabriti vas i vašu subraću da nastavite putem tog poslanja, u potpunoj vjernosti svojoj izvornoj karizmi, u crkvenom i društvenom okružju koje obilježava ovaj početak tisućljeća. Kao što su vam više puta rekli moji Prethodnici, Crkva vas treba, računa s vama, i nastavlja vam se obraćati s pouzdanjem, osobito kada treba doprijeti do onih fizičkih i duhovnih područja kamo drugi ne stižu ili im to teže uspijeva. Ostale su urezane u vašim srcima riječi Pavla VI:
“Isusovci su uvijek bili i uvijek jesu posvuda u Crkvi; i na najtežim i najistaknutijim terenima, na raskršćima ideologija, u rovovima socijalne zauzetosti, tamo gdje je oduvijek bilo i još uvijek ima sukoba između gorućih ljudskih potreba i vječne poruke Evanđelja” (3. prosinca 1974., na 32. Generalnoj Kongregaciji).
Kako veli Formula vašega Instituta, Družba Isusova utemeljena je prije svega “da brani i promiče vjeru”. U vremenu kad su se otvarali novi geografski horizonti, prvi drugovi Ignacijevi stavili su se na raspolaganje Papi upravo zato da ih “pošalje tamo gdje on prosudi da je na veću slavu Božju i na korist dušama” (Autobiografija, br. 85). Tako su bili poslani da naviještaju Gospodina narodima i kulturama koje još nisu bili poznavali. To su činili s takvom hrabrošću i zauzetošću da ostaju primjer i nadahnuće do današnjih dana: ime svetog Franje Ksaverskog najpoznatije je od svih, ali koliko drugih bi se moglo spomenuti! Danas su novi narodi koji ne poznaju Gospodina, ili koji ga loše poznaju, tako da ga ne prepoznaju kao Spasitelja, više u kulturalnom nego u geografskom smislu daleko. Nisu toliko mora ili velike udaljenosti prepreke koje se nalaze na putu navjestiteljima Evanđelja koliko granice koje se, kao posljedica pogrešne ili površne slike Boga i čovjeka, postavljaju između vjere i ljudske spoznaje, vjere i suvremene znanosti, vjere i zauzetosti za pravdu.
Stoga su Crkvi hitno potrebne osobe čvrste i duboke vjere, ozbiljne kulture i nepatvorenog ljudskog i društvenog osjećaja; redovnici i svećenici koji će posvetiti svoj život upravo odlasku na te granice, svjedočenju i pomaganju u shvaćanju da postoji baš naprotiv duboka usklađenost između vjere i razuma, između evanđeoskog duha, žeđi za pravdom i zauzetošću za mirom. Samo će tako postati moguće pokazati pravo lice Gospodinovo tolikima kojima ono danas ostaje skriveno i neprepoznatljivo. Tomu se upravo mora u prvom redu posvetiti Družba Isusova. Vjerna svojoj najboljoj predaji, ona mora nastaviti izgrađivati s velikom zauzetošću svoje članove u znanosti i kreposti, ne zadovoljavajući se osrednjošću, jer zadatak susreta i dijaloga s društvenim i kulturalnim okružjem koje je bitno različito i s drugačijim mentalitetom današnjega svijeta jest jedan od najtežih i najzahtjevnijih zadataka.
A to traženje ljudske, duhovne i kulturalne kvalitete i solidnosti, mora biti oznaka svih različitih obrazovnih i odgojnih aktivnosti isusovaca, u susretu s različitim tipovima osoba gdje god se one nalazile.
Tijekom svoje povijesti Družba je Isusova doživjela izvanredna iskustva naviještanja i susreta između Evanđelja i svjetskih kultura – dovoljno je sjetiti se Matteja Riccija u Kini, Roberta De Nobilija u Indiji, ili “Redukcija” u Latinskoj Americi. S pravom ste na njih ponosni. Osjećam danas dužnost da vas potaknem da se ponovno uputite stopama svojih prethodnika s jednakom hrabrošću i inteligencijom, ali također i s jednakom dubokom motivacijom vjere i željom da služite Gospodinu i njegovoj Crkvi. Ipak, dok budete tražili da prepoznate znakove prisutnosti Božje i njegovo djelovanje u svakom dijelu svijeta, i izvan granica vidljive Crkve, dok budete nastojali graditi mostove razumijevanja i dijaloga s onima koji ne pripadaju Crkvi ili imaju teškoće da prihvate njezina stajališta i poruke, morat ćete istodobno biti vjerni temeljnoj zadaći Crkve kako biste ostali vjerni svom poslanju da se u potpunosti držite Riječi Božje, i ulozi Učiteljstva da čuva istinu i jedinstvo katoličkog nauka u njegovoj cjelovitosti. To ne vrijedi samo za osobno nastojanje pojedinih isusovaca: budući da radite kao udovi jednog apostolskog tijela, morate također biti pozorni da vaša djela i ustanove uvijek čuvaju jasan i izričit identitet, kako svrha vašeg apostolskog rada ne bi ostala dvosmislena i nejasna, te kako bi tolike druge osobe mogle dijeliti vaše ideale i pridružiti vam se djelatno i s oduševljenjem, imajući udjela u vašem nastojanju da služite Bogu i čovjeku.
Kao što dobro znate, budući da ste mnogo puta obavili pod vodstvom svetog Ignacija u Duhovnim vježbama meditaciju “o dvije zastave”, naš je svijet pozornica na kojoj se odvija bitka između dobra i zla, i tu su na djelu moćne negativne sile koje uzrokuju one dramatične situacije duhovnoga i materijalnog podjarmljivanja naših sunarodnjaka a protiv kojih ste više puta izrazili svoju volju da se borite, nastojeći služiti vjeri i promicanju pravde. Te se sile očituju danas na različite načine, ali na poseban način su vidljive u kulturalnim tendencijama koje često postaju dominantne, kao što su subjektivizam, relativizam, hedonizam, praktični materijalizam. Zato sam zatražio vašu ponovnu zauzetost u promicanju i obrani katoličkog nauka „osobito u vezi s osjetljivim pitanjima koja danas sekularna kultura snažno napada“, a neke od njih sam naveo u svom Pismu. Teme o kojima se danas neprestano raspravlja i propitkuje, spasenje svih ljudi u Kristu, spolni moral, brak i obitelj, moraju se produbiti i rasvijetliti u ozračju suvremene stvarnosti, ali čuvajući onu usklađenost s Učiteljstvom koje neće izazvati zbunjenost i smetenost Naroda Božjega.
Znam i dobro razumijem da je to osobito osjetljiva i zahtjevna točka za vas i za brojnu vašu subraću, osobito za one koji se bave teološkim istraživanjima, međureligioznim dijalozima i dijalozima sa suvremenim kulturama. Upravo sam vas zato pozvao, a pozivam vas i danas, da razmišljate i pronađete najpotpuniji smisao vašeg osobitog “četvrtog zavjeta” poslušnosti Nasljedniku Petrovu, koji neće označavati samo spremnost da budete poslani u daleke zemlje, nego također – u izvornijem ignacijanskom duhu “osjećanja s Crkvom i u Crkvi” – da “ljubite i služite” Kristovu Namjesniku na zemlji s onom “učinkovitom i osjećajnom” odanošću koja vas mora učiniti dragocjenim i nezamjenjivim suradnicima u službi sveopćoj Crkvi.
Istodobno vas potičem da obnovite svoje poslanje među siromašnima i sa siromašnima. Na žalost, ne nedostaju novi uzroci siromaštva i marginalizacije u svijetu obilježenom teškim gospodarskim i okolišnim neuravnoteženostima u procesu globalizacije vođenom više sebičnošću nego solidarnošću, usred razarajućih i besmislenih oružanih sukoba. Kao što sam mogao istaknuti latinsko-američkim biskupima u svetištu Aparecide ‘prvotna opredijeljenost za siromašne uključena je u kristološkoj vjeri u onoga Boga koji je za nas postao siromašnim, da bi nas svojim siromaštvom obogatio (2 Kor 8, 9)’. Stoga je naravno da onaj tko uistinu želi biti Isusov drug s njim stvarno dijeli ljubav prema siromašnima. Izbor siromašnih nije za nas ideološki, nego se rađa iz Evanđelja. Nebrojene su i dramatične situacije nepravde i siromaštva u današnjem svijetu i ako se treba zauzeti oko toga da se one shvate i da se nadvladaju njihovi strukturalni uzroci, valja također znati sići i nadvladati duboko korijenje zla i grijeha što ga odjeljuje od Boga u samom čovjekovu srcu, a da se ne zaboravi ići u susret najhitnijim potrebama u duhu Kristove ljubavi. Sažimajući i razvijajući jednu od posljednjih dalekosežnih intuicija patra Arrupea, vaša se Družba vrlo zaslužno nastavlja zauzimati u službi za izbjeglice koji su često najsiromašniji među siromašnima i kojima nije potrebna samo materijalna pomoć, nego također dublja duhovna, ljudska i psihološka blizina koja je više vlastita vašem služenju.
Na kraju vas pozivam da očuvate posebnu pozornost za onaj ministerij Duhovnih vježbi koji je sve od početka bio karakterističan za vašu Družbu. Duhovne su vježbe vrelo vaše duhovnosti i srž vaših Konstitucija, ali su i dar što ga Gospodnji Duh dade cijeloj Crkvi: na vama je da nastavite tako da on bude dragocjeno i učinkovito sredstvo za duhovni rast duša, za njihovo uvođenje u molitvu, u meditaciju, u ovom sekulariziranom svijetu u kojem se čini da je Bog izočan.
Upravo protekloga tjedna okoristio sam se i ja Duhovnim vježbama, zajedno sa svojim najbližim suradnicima Rimske Kurije, pod vodstvom jednog vašeg izvrsnog subrata, kardinala Alberta Vanhoyea. U vremenu poput današnjega kad zbrka i mnoštvo poruka, brzina promjena i situacija posebno otežava našim suvremenicima zadaću da urede vlastiti život te odlučno i radosno odgovore pozivu koji Gospodin upućuje svakom od nas posebno, Duhovne su vježbe posebno dragocjen put i metoda da se traži i nađe Bog, u nama, oko nas i u svim stvarima, da bi se upoznala njegova volja i da bi se ona ispunjala.
U tom duhu poslušnosti volji Božjoj, Isusu Kristu, koja također postaje ponizna poslušnost Crkvi, pozivam vas da nastavite i dovršite radove vaše Kongregacije te se s vama sjedinjujem u molitvi koju nas je naučio sv. Ignacije na kraju Duhovnih vježbi – molitvi koja mi uvijek izgleda pregolema sve dotle da se gotovo ne usudim izreći je i koju si ipak uvijek moramo ponovno ponavljati:
‘Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem; ti si mi to dao, tebi Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji; daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta’ (DV 234).
Autor: Patrick Mulemi, SJ
Autorska prava: Society of Jesus
