Svatko tko ovih dana sretne popularnog isusovca p. Ivana Iku Mandurića, koje se nakon nešto više od godine dana vratio iz Kanade, Filipina i Australije, prvo što će na njemu primijetiti jest – duža brada. ‘
– Ništa osobito, zašto je duža, zbilja ne znam – rekao nam je p. Ike Mandurić, s kojim smo razgovarali tri dana nakon njegova slijetanja u Zagreb i neposredno prije putovanja za Osijek, gdje će odsad biti na službi, nakon tzv. treće probacije ili treće kušnje, koja je isusovcima vrlo važna u njihovoj svećeničkoj formaciji. – Treća probacija svakom svećeniku točka je koja obilježava njegovo zvanje i svaki isusovac to pamti. Nakon što nekoliko godina provede kao svećenik ima mogućnost to iskustvo ponovno propitati, propitati svoje svećeničko zvanje i poslanje, na koji način još dublje i autentičnije odgovoriti na Božji poziv kao isusovac. Svaki isusovac to pamti i pamti određene poruke i zaključke do kojih je došao, a ja ću pamtiti možda po tome što sam imao dužu bradu, što će ostati na svim fotografijama. Ali nije to bilo zbog toga – s osmijehom odgovara p. Ike na naše pitanje o toj dužoj bradi, no već nakon nekoliko rečenica stekli smo dojam da su se snažnije promjene dogodile u njegovoj nutrini.
Pater Ivan Ike Mandurić – Probacija je istinski jako promijenila i produbila moj odnos prema svećeništvu i prema Kristu i prema životu uopće. To sam priželjkivao, ali moram priznati, nisam se nadao da će to biti u tolikoj mjeri – priznaje p. Ike, dodajući kako je doživio „poseban doživljaj prisutnosti Božje u životu i to koliko Bog računa na mene“. U Hrvatskoj sam se previše eksponirao – Premda sam mislio da o tome znam sve i da u to jako vjerujem, dobro razumijem, ali zapravo to je daleko više nego što sam mogao misliti. Na neki način to me onda silno motivira da ponovno promislim kako još dublje adekvatno odgovoriti. Promijenilo me i u mome odnosu prema raspoloživosti uopće u odnosu na potrebe Crkve. Dosad sam više gledao na svoj poziv u kontekstu Hrvatske, a zapravo je tipično za isusovca da mora osjetiti raspoloživost da odgovori na potrebe bilo gdje u svijetu. I stvarno tako sad osjećam – kaže p. Ike koji je otputovao prilično daleko od naše zemlje.
– Mislim da je bilo važno upravo otputovati tako daleko. U Hrvatskoj sam se možda previše eksponirao i teško bih pobjegao od nekih aktivnosti. Za mene je važno bilo pobjeći daleko. Činilo mi se čak da sam pobjegao nedovoljno daleko, ali Filipini su bili odlična pozicija jer je Azija nešto što doživljavamo kao misijsko područje u povijesti Družbe Isusove jer je tamo djelovao naš Franjo Ksaverski – govori p. Ike objašnjavajući kako je dobro ponekad „pobjeći od svagdašnjice da bi se tražio glas Božji i kontakt i komunikacija s Bogom“. – Bio je to dobar izbor i moram priznati da nisam znao da će to biti tako dobro i tek sam to shvatio kad sam došao onamo – kaže p. Ike koji je prvih šest mjeseci izvan Hrvatske proveo u Kanadi, jer je bilo planirano da, kada završi rad s mladima iz SKAC-a u Zagrebu, ode na studijsku godinu radi učenja engleskog jezika i susreta s našom dijasporom u Kanadi.
– Istraživao sam naš način djelovanja i prisutnosti u Kanadi, učio jezik i odmorio se od tih sedam-osam godina intenzivnog rada u Zagrebu. Odatle sam otišao na probaciju na Filipine – kaže p. Ike koji je imao ponešto informacija o Filipinima, jer mu ih je prenio isusovački provincijal, koji je bio na Filipinima, no to je, veli, „sasvim drugi svijet“. – Filipini su zemlja s mnogo otoka, jezika, narod živi vrlo siromašno, obiteljske vrijednosti su vrlo važne, 90 posto su katolici… Sasvim drukčija kultura, ali ipak ima dosta zapadnjačkog utjecaja jer su ondje bili Španjolci i Amerikanci. Došao sam sa Zapada, iz Kanade, koja se jako odmiče od kršćanskih vrijednosti i identiteta i stigao u nešto sasvim suprotno, siromašnu zemlju koja duboko drži do kršćanskih i obiteljskih vrijednosti. To u čovjeku budi mnogo pitanja i dobra je priprema za duhovne vježbe koje su vrhunac naše probacije – kaže p. Ike dodajući kako Filipinci nemaju dubok osjećaj nacionalnog identiteta, imaju mnogo jezika, plemena, pa i kultura te nemaju iskustvo života sa susjednim zemljama jer ne graniče ni s kim, nego samo s morem.
– Nema imigranata koji dolaze, imaju samo iskustvo iseljavanja. Zato je kod njih izuzetno važna pripadnost obitelji i Katoličkoj crkvi. Veseli su mentalitet, izuzetno tolerantan, jako vole pobožnosti, susretljivi su prema strancima, marljivi ljudi, s druge strane, premda je to kršćanska zemlja, vrlo su podložni korupciji i ima mnogo kriminala, prostitucije, droge, razbojstava, premda Filipinac po prirodi nije takav. Zemlja je vrlo nesređena, u velikim je problemima, ali u posljednje vrijeme stanje se popravlja – veli p. Ike, kojega je ipak duboko dirnulo siromaštvo te zemlje. Kuća visoka metar i pol – U glavnom gradu Manili ima mnogo siromaštva. Kada se u gradovima dogodi siromaštvo, onda je ono veće nego u selima jer na selu čovjek uvijek ima što jesti, a u gradu nema ni za jelo. Oni dolaze tražiti posao u Manilu, a ako ne uspiju pronaći posao nekoliko mjeseci, postaju prosjaci, ostaju bez kuće, žive po grobljima i nadstrešnicama na ulicama. Manila ima desetke tisuća djece beskućnika. Ljudi žive ispod nadstrešnica od cerade i lima, pokušavajući nekako očuvati obitelj. Vrlo je neugodan susret s takvim četvrtima. Manila ima najnaseljeniji takav kvart u svijetu, oko ušća uz more – govori p. Ike koji se iskušao živeći u jednoj takvoj obitelji.
– Imali smo eksperiment, iskustvo života u takvim obiteljima. Primjerice, u kući širokoj tri-četiri metra živi obitelj s troje odrasle djece i odatle oni završe fakultet. To su prostorije u kojima se ne možeš ispružiti ili uspraviti jer je etaža visoka metar i pol. Živjeli smo s njima u tim četvrtima kako bismo osjetili kako je živjeti u tom siromaštvu. I to me duboko dotaknulo – govori on i dodaje da je fascinantno kako u takvim obiteljima ostanu očuvani dobri i zdravi odnosi, nema nezadovoljstva, nema frustracije. – Tu su ulice široke 70 centimetara, jedva se dođe biciklom. No oni jako dobro prihvaćaju tu svoju bijedu, nema mrmljanja i nezadovoljstva, aktivni su u Crkvi, rade za male plaće, jedu skromno, ali su bezbrižni. Fenomen Filipinaca je da su jako bezbrižni. I kad se dogodi tajfun ili neka katastrofa, oni se sutradan smiju. Vjeruju u providnost i ono što život donosi. I o tome sam mnogo razmišljao – priznaje p. Ike Mandurić koji je nekoliko dana živio u jednom plemenu filipinskih domorodaca.
Duboko sam doživio, na stvarni i realan način, koliko je Bog meni privržen, neusporedivo bilo s kojim drugim iskustvom koje sam doživio između čovjeka i čovjeka. To čovjeka stvarno prožme i onda iznosi sve na stol i spreman je sve staviti na početak, sve propitati, svega se odreći. I to sada postaje nova polazna točka za sve. Što se, zapravo, i htjelo u ovoj probaciji – kaže i dodaje da, premda je to priželjkivao kad je kretao na ovu „treću kušnju“, nije ni slutio da će mu se u ovolikoj mjeri ta želja ispuniti. – Našao sam tako čvrst i važan temelj da sve drugo ovoga trenutka postaje nevažno. To je trenutak u kojemu nema nečega čega se ne bih u sekundi mogao odreći. Bilo čega. Otkrivamo koliko je sveta i lijepa ta Božja ljubav pretočena u njegovoj volji. Samo bi luđak mogao u tome času oko toga dvojiti. Ili zastajkivati ili to odbiti – kaže on objašnjavajući kako se radi o milosti koja prođe na neki način, ali s druge strane, ostane taj duboki i snažni osjećaj i svijest o tome koji nikada ne mogu proći.
– Naime, uvijek se čovjek u sjećanju može vratiti u taj uvid i to je ono što je trajna promjena. To iskustvo ne može se zaboraviti. Ne može se čovjek ponašati više kao da toga nije bilo. Ne može se bez teškoga grijeha i bez zloće to zaboraviti. Prezreti to i zaboraviti nalikovalo bi na abortus, ubojstvo nečega. I to je ono što se želi postići u toj probaciji, da se iz te pozicije dogodi nova raspoloživost. A to je ono što su prvi isusovci imali – silni žar. On se nalazio upravo u tom dubokom osjećaju obogaćenosti i otkrivanju koliko je silno mnogo Bog učinio za mene i to ne mogu zaboraviti, te silan osjećaj da sam Božji dužnik. To je tako dubok osjećaj da ga čovjek stavlja sebi na prvo i najvažnije mjesto u životu. Ja se moram odužiti Bogu! Na sličan način kako se to događa na relacijama ljubavi između čovjeka i čovjeka, ali, naravno, na mnogo dubljoj – objašnjava nam p. Ike dodajući da je to onaj žar koji je nosio prve isusovce i Franju Ksaverskoga, a sažima se u isusovačkom geslu „Sve na veću slavu Božju“ ili „Magis“ (više). – Isusovac se trsi da nadiđe svoje potencijale, ne čineći samo koliko treba nego i više od toga. To je ono što je ono što je Ignacije rekao – idite i zapalite svijet riječju Božjom!
Pozitivna i fanatična strast da se ne obavi samo svoj posao, čini svoja služba, nego da se izgori za Boga i duše. I to je nešto prelijepo. Naći takvu raspoloživost koja nas vodi u susretu, trpljenju i izgaranju sve čini lakim, čovjek želi taj napor jer će u njemu naći da je odgovorio na Božji poziv. Ljubav je ona koja se želi žrtvovati. Ona želi sudjelovati. Njoj nije važno samo da se dogodi dobro, nego onaj koji ljubi, želi igrati u toj utakmici, da on bude taj koji će se žrtvovati za druge i na taj način uzvratiti na Kristovu ljubav. To je nešto nenadmašno i nezamjenjivo i rekao bih, bez čega se ne može biti autentičan isusovac, pa ni svećenik općenito – kaže za kraj ovog našeg razgovora p. Ike Mandurić odlazeći prema Osijeku gdje će, kako veli, „voljeti Osijek i voljeti Slavoniju konkretno, a ne samo riječima“.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/zivio-sam-s-obiteljima-u-kucama-velicine-kokosinjca-a-njihova-djeca-odatle-zavrse-fakultete-1321975 – www.vecernji.hr
