U ponedjeljak 24. listopada delegati 36. GK susreli su se s papom Franjom u kongregacijskoj auli prema praksi koja je predvidjela sama kongregacija. To je događaj koji služi prisjećanju na posebne veze koje povezuju Družbu s glavom Crkve snagom četvrtog zavjeta – izravne poslušnosti vrhovnom svećeniku – kojega je tako snažno želio Ignacije i privi drugove u trenutku uspostave Družbe.
Pater Arturo Sosa SJ, novoizabrani isusovački general, izjavio je da “susret s papom nije samo pozdrav kongreganista, već sastavni dio zasjedanja kongregacije”, ili izvor inspiracije i razlučivanja za delegate koji upravo razmišljaju o neposrednim smjernicama opće Družbe.
Papa je Franjo želio sudjelovati u jutarnjem zasjedanju također i na početku zajedničke molitve, za vrijeme koje se prisjetilo na nizozemskog isusovca Franza van de Lugt – “pastira svoga stada” – ubijenog u Homsu u Siriji 7. travanja 2014., nakon što je odbio napustiti opsjednuti grad. Potom je održao govor upućen cijeloj Družbi, u kojem je potaknuo isusovce da nastave „ hodati zajedno – slobodni i poslušni – idući na rubove (periferiju) gdje drugi ne dolaze, “pod Isusovim pogledom i gledajući na horizont, koji je uvijek veća Slava Božja, koji nas neprestano iznenađuje”, preuzimajući intervent svoga predčasnika, Pavla VI. i Benedikta XVI.. prigodom 32. i 35. kongregacije.
Da bi istaknuo način na koji je Družba pozvana da hoda (putuje), papa Franjo je komentirao dio pisma kojega je ignaciju napisao Borgija u svezi kritike dvojice „anđeoskih“ isusovaca, Ovieda i Onfroya, koji su se žalili da Družbe nije pokretana (ukorijenjena) u duhu. Ignacije potvrđuje: „Duh koji ih vodi (čini se da ovdje manjka tekst – prevoditelj) „ignoriraj stanje Družbinih stvari koje su u nastajanju, osim onoga što je nužno (i) bitno.“ Papa Franjo cijeni Ignacijevu slobodu; „Jako mi se sviđa ovaj način viđenja stvari u njihovu nastajanju, u njihovoj izgradnji, osim onoga bitnog (supstancijalnog). Jer odmiče Družbu od svih paraliza i oslobađa ju od tolikih prohtjeva“. Družbino „nužno i bitno“ je sažeto u njezinoj Formuli instituta, gdje se uporno doziva slika hoda i putovanja. Ova Družbina dinamičnost je ono što joj omogućuje da uvijek ima na umu „mjesta, vremena i osobe“ i da sva pravila pomažu – toliko koliko – u konkretnim stvarima“. Samo tako putovanje nije vrludanje (lutanje) bez cilja nego postaje „dobit i napredak, ono je hod naprijed, jest nešto u korist drugima“. Uprava koja dolazi iz toga hoda nije individualistička, nego zajednička. Riječ je o svim stvarima. Ignacije to izriče pojmovima koji su međusobno u napetosti kako bi još jednom istaknuo dinamičnost: kontemplaciji u akciji, vjeri i pravdi, karizmi i instituciji, zajednici i poslanju… probitak teži magisu, onom više, učinkovitom procesu obraćenja, koji se može pratiti, vrednovati u svom stvarnoj učestalosti u životu osoba. Crkvu treba probuditi i „Družba je žeravica (žar), kako tvrdi Nadal.
Kako isusovci mogu pomoći Crkvi? Papa Franjo ističe tri posebne točke: službu utjehe, pogled milosrđa koji dolazi s Križa i „činiti dobro radosno osjećajući s Crkvom“, kako je običavao reći Ignacije.
Glede službe utjehe, papa Franjo podsjeća da: „radost nije nešto slikovito (dekorativno), nego je jasan pokazatelj milosti: pokazatelj da je ljubav aktivna, djelatna, prisutna“ i da se ne miješa „s traženjem ‘posebnog učinka’, što naše vrijeme zna proizvoditi zbog zahtijeva potrošnje“, već, naprotiv, treba ju prepoznati u onome što ostaje. Vježbe ostaju prvotno sredstvo da bi se konkretno iskusila Božja utjeha.
Glede milosrdnog pogleda, papa Franjo podsjeća na temeljno iskustvo duhovnih vježbi: „samo ako živo osjetimo tu ozdravljujuću snagu samih naših rana, kao osoba i kao tijeloa (zajednica), izgubit ćemo strah da će nas uzdrmati beskonačnost patnje naše braće i pokrenut ćemo strpljivo putovanje s našim narodom, učeći od njih najbolji način kako im pomoći i služiti“
Treća točka s obzirom na način na koji su isusovci pozvani djelovati. „Radosno služenje i razlučivanje čini nas ljudima Crkve – ne klerikalnim, nego eklezijalnim – ljudi ‘za druge’, bez ičega svojega što izolira nego stavljajući u zajedništvo i na službu sve što imamo“.
