P. Adolfo Nicolás, vrhovni poglavar Družbe Isusove, sudjelovao je na nedavno završenoj XIII. sinodi biskupa na temu: Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Za Electronic News Service Generalne Kurije dao je sljedeće svoje utiske.
Moram priznati da sam imao određene bojazni u vezi Sinode prije nego što je započela. Pitao sam se: hoćemo li se kretati u smjeru da pričamo uvijek o istim stvarima ili ćemo biti u stanju ići naprijed s hrabrošću i kreativnošću?
Sinoda se kretala u dva smjera. Mogu ukazati na 1) neke pozitivne vidike, nadahnjujuće i ohrabrujuće i 2) neke nedostatke koji ukazuju na područja u kojima Crkva, ili barem svijest biskupa i ostalih sinodskih otaca, uključujući i mene, ima još prostora za napredak.
1. Pozitivne vidike možemo podijeliti u tri kategorije:
A) Geografski doprinosi. Ovaj vidik se odnosi na predstavljanje koje nam je dalo pravi osjećaj situacije, argumenata i, često, trpljenja pojedinih zemalja, posebno Bliskog Istoka, Afrike ili Azije. Jedan od najboljih vidika Sinode je činjenica da biskupi mnogih nacija imaju priliku međusobno komunicirati i slobodno izmijeniti iskustva i razmišljanja.
B) Izvorne inicijative u tijeku, posebno one temeljene na projektima suradnje, umreženog rada i razmjena na međunarodnom planu, u kojima su do kraja uključeni laici i pokreti. I to ne samo tijekom intervenata na plenarnim zasjedanjima, nego ponajviše u neformalnim razgovorima i u osvrtima na inicijative izvan zasjedanja.
C) Osvrti na temelje, značenje i dimenzije Nove Evangelizacije. Ovdje možemo utvrditi veliku konvergenciju na neke točke, među kojima:
* važnost i nužnost vjerskoga iskustva (susret s Kristom)
* potreba dobre duhovne i intelektualne formacije novih evangelizatora
* središnja uloga obitelji (kućna Crkva) kao privilegiranog mjesta rasta u vjeri
* važnost župe i njezinih struktura koje imaju potrebu biti obnovljene kako bi postale sve otvorenije većem angažmanu i služenju laika
* prioritet evangeliziranja pred sakramentalnim izražavanjem, kako govori sv. Pavao o samome sebi: Poslan naviještati, a ne krstiti.
* i tako dalje.
2. Među „nedostacima“ možemo ukazati na sljedeće:
A) Glas „Naroda Božjeg“ nema mjesta da bude slušan. Sinoda je biskupska i stoga nema puno mjesta za sudjelovanje laika, iako je bio pozvan određeni broj „stručnjaka“ i „promatrača“ (auditores). To mi je dozvalo u pamet tvrdnju Stevea Jobsa koji je govorio da je više zainteresiran čuti glas kupaca, nego onaj proizvođača. Na Sinoni smo svi bili „proizvođači“.
B) Na taj način je bilo teško ne misliti da je ovo bio sastanak „ljudi Crkve koji potvrđuju Crkvu“, stvar u sebi dobra ali koja ne odražava ono što nam je potrebno u vremenu nove evangelizacije. Postoji stvarna opasnost da se proizvodi uvijek isto.
C) Manjak refleksije o prvoj evangelizaciji, i sukladno tome, i oskudno promišljanje o tome jesmo li, i što naučili iz duge povijesti i njezinih pozitivnih vidika, kao i pogrešaka koje smo počinili. Ovaj propust bi mogao imati mnogo negativnih posljedica.
D) Mala svijest i/ili poznavanje povijesti evangelizacije i uloge koju su u njoj imali redovnici i redovnice. U pojedinim trenutcima redovnički život je bio ignoriran ili je tek usputno spomenut. Ne da bismo mi redovnici trebali novih potvrda, ali želim izraziti svoju zabrinutost da je Crkva u opasnosti izgubiti vlastito pamćenje.
E) Možda je najslabija točka Sinode bila metodologija koja se slijedila, vrlo slična načinu kako smo i mi odvijali svoje Generalne kongregacije. Nadam se, da će kompleksna stvarnost i buduće potrebe pomoći Crkvi da reorganizira svoje načine postupanja kako bi se ostvarili veći apostolski plodovi.
Sinoda je bilo vrijeme velike refleksije, učenja i izazova. Poziv kojeg je uputio Sveti Otac da produbimo našu vjeru može nam pomoći da razvijemo jednu mnogo dublju dimenziju nove evangelizacije. Stvarnost koja nas okružuje postala je mnogo složenija da bismo se mogli s njome individualno suočiti, i izvorni izazov našega poslanja služiti dušama i Crkvi se nastavlja i snažnije razvija.
Nadam se da će isusovci otvoriti prostora novim izazovima s dubinom koja dolazi od našega usvajanja ignacijevske duhovnosti i ozbiljne analize našega vremena.
Molim da nam refleksija o Godini vjere u našim zajednicama i apostolatima pomogne obnoviti naš duh i naše poslanje.
U svom nastupu na Sinodi govorili ste o „europskim znakovima svetosti“. Što mislite time reći? Nisu li to univerzalni kršćanski znakovi?
Naravno. Znakovi koje otkrivamo u jednome svecu jesu univerzalne vrijednosti i izražavaju različite dimenzije Božjega života koji postaje vidljiv među nama. Govorimo ovdje o ljubavi, o suosjećanju, služenju onima koji trpe, koji su u potrebi, koji su osamljeni i potlačeni. Ono što želim reći je da smo se priviknuli na te znakove i mislimo da ne postoje drugi. Ako je to slučaj, ne ograničavamo li Boga, ne činimo li ga predvidljivim i čak svedenim na europsku sposobnost „vidjeti“ poznate znakove njegove prisutnosti i djelovanja? Bez sumnje držim da su ti znakovi dobri, uvjerljivi i čvrsti. Moje se pitanje tiče onoga što bismo mogli izgubiti ne otkrivajući i druge znakove, ne ostajući iznenađeni i zadivljeni stvaralačkim djelovanjem Božjim u „drugima“, u ljudima drugih kultura, tradicija i etničke pripadnosti. Neposredno prije II. vatikanskog koncila p. Jean Danielou napisao je knjigu naslovljenu Sveti pogani, knjigu koja je bila izazov i nadahnuće, i možda, nakon svega, oni sveti nisu bili toliko pogani.
Možete li nam navesti nekoliko znakova onoga što vi smatrate „azijskom“ svetošću?
Sa zadovoljstvom. Predviđajući ovo pitanje, konzultirao sam neke azijske stručnjake o ovoj temi i mogu reći da je savjetovanje bilo jako plodonosno. Želio bih ponuditi neke primjere: djetinja pobožnost koja ponekad postiže herojske stupnjeve; intenzivna potraga Apsolutnoga i veliko poštovanje prema onima koji se zalažu u toj potrazi; suosjećanje kao stil života, ukorijenjena u svijesti o ljudskoj slabosti i ranjivosti; odvojenost i odricanje, tolerantnost, velikodušnost, prihvaćanje drugih, jednodušnost; poštovanje, uljudnost, osjetljivost za potrebe drugih, itd. Sažimljući, mogli bismo reći kad bi naše oči bile otvorene vidjeti ono što Bog čini u narodu (u narodima), bili bismo sposobni vidjeti mnogo više svetosti oko sebe i mnogi od nas bili bi potaknuti živjeti Božji život na nove načine koji bi možda bili prikladniji našem načinu postojanja ili načinu na koji Bog želi da budemo.
Zašto misionari ili Crkva u cjelini nije bila u stanju „vidjeti“ te čudesne znakove kao Božje djelo?
Teško je reći zašto se nešto ne ustanovi. U opasnosti smo da dadnemo objašnjenja koja bi moga biti točna, ali i teorije koje potpuno promaše bit. Možda se ne osjećamo ugodno s Bogom koji iznenađuje, Bogom koji nužno ne slijedi ljudsku logiku, Bogom koji uvijek izvlači ono najbolje iz ljudskoga srca, ne čineći nasilje nad kulturnom tradicijom, nad religioznošću jednostavnog naroda. Tko zna? Mi s oduševljenjem potvrđujemo Božju slobodu, ali mu ne ostavljamo mnogo prostora da utječe na naše života… ili smo možda „vidjeli“ one znakove s poštovanjem, možda čak s divljenjem, ali nismo bili sigurni njihovoga značenja ili ga nismo produbili.
Vi dakle kažete da postoji „svetost“ i izvan Crkve. Ako, dakle, postoji „svetost“, ne moramo li reći da postoji i spasenje?
Naravno. To smo oduvijek znali. To pripada Božjoj slobodi. Bog je slobodan djelovati kako želi sa svojim narodom (muškarcima i ženama) u svakoj situaciji i u svakom kontekstu. Isus nije imao poteškoća priznati u poganskom vojniku ili u ženi strankinji dubinu vjere koju je pronašao, a koja je nedostajala njegovim učenicima. Ja nemam neku teoriju o spasenju, tako da si možete prištedjeti sljedeće pitanje. Moja je najdublja briga otkriti na koji način Bog djeluje u čovjeku i kako čovjek surađuje s djelovanjem Božjim. Tu ne mogu pogriješiti. S teorijom da.
Na koji način, prema Vama, u svjetlu nove evnagelizacije treba biti naglašena odgovornost Crkve za donošenje mira i sklada u ovaj naš svijet koji je uvijek sve nasilniji?
Uvjeren sam da sve što činimo dolazi iz dubine, iz nutrine, nas samih. Plod je naše vjere, naših odnosa (uključujući i onaj s Bogom), naših osjećaja i naših nada. Ako je naša dubina u zajedništvu s Bogom mira, pravde i suosjećanja, onda ćemo živjeti, djelovati i govoriti mir, pravdu i suosjećanje. Ako svijet oko nas postaje sve nasilniji to ne znači da i mi to moramo postati, nego nasuprot, naše zalaganje, koje dolazi iz srca, za mir i dijalog postat će značajnije i bit će još bolji navještaj Evanđelja u kojeg vjerujemo. Naravno, to će uzeti različite oblike kad mislimo na Crkvu, i mnoge aktivnosti i pothvati će izvirati iz zauzetih kršćana.
Izvor: sjweb.info
