Ignacijanska duhovnost
Molitva predanja sv. Ignacija
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen.
(Iz “Duhovnih vježbi” Svetog Ignacija – Molitva u četvrtom tjednu)
Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, te u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama.
Što je ignacijevska duhovnost?
Ignacijevska duhovnost je duhovnost za svakodnevni život. Ona ističe da je Bog prisutan u našemu svijetu i djelatan u našim životima. Ona je put prema dubljoj molitvi, prema donošenju dobrih odluka vođeni osjetljivim razlučivanjem (sposobnost prepoznati Božju volju u našim životima), vodi nas prema aktivnom životu služenja drugima.
Molitva je vrijeme koje odvajamo za Boga i sebe, i to je najdragocjenije vrijeme. Iako smo toga često i sami svjesni, kada nas pritisnu obaveze, to vrijeme najprije strada i najprije od njega uzimamo. Dva temeljna oblika ignacijevske molitve su: Molitva nad Svetim pismom i Molitva osvrta na dan (examen). Donosimo kratko objašnjenje i upute za svaku od njih kako bi se što više ljudi moglo njima okoristiti Bogu na slavu.
Sv. Ignacije Lojolski
Ignacijevska duhovnost se temelji na duhovnosti Iñiga Lopeza de Loyola, poznatijeg kao sv. Ignacije Lojolski. Ignacije se rodio u pokrajini Baskija na sjeveru Španjolske 1491. godine. Bio je osoba s mnogo darova: hrabrost, vodstvo i jaka osobnost. Više o sv. Ignaciju pronađi ovdje.
Duhovne vježbe
Ignacije je bio ozbiljno ranjen kad mu je u borbi kod Pamplone topovska kugla pogodila nogu. Tijekom dugog vremena oporavka u rodnoj kući u Loyoli, počeo je čitati dvije knjige: Život Kristov i Živote svetaca. Počeo je uočavati i vrlo brižljivo bilježiti pokrete Božjega Duha u svome životu kao i svoje odgovore na njih. Ove Ignacijeve misli označavaju trenutak početka promjene njegova života, obraćenja, i korijen su duhovnog iskustva koje će kasnije podijeliti s drugima u obliku Duhovnih vježbi.
Tražiti i nalaziti Boga u svemu
Ignacije je naučio razmišljati nad svakodnevnim događajima i postati svjestan trenutka u kojem ga je Bog dodirnuo tijekom dana. Otkrio je da je cijeli život hodočašće na kojemu treba biti pažljiv i osjetljiv na vodstvo Duha.
Ignacijeva želja za pomaganjem ljudima pronašla je dva načina: pomaganje potrebnima i vođenje duhovnih razgovora. Ignacije je uočio usku povezanost između duhovnih razgovora i Duhovnih vježbi. Duhovni razgovor počiva na pažljivom srcu izvježbanom molitvom, slušanje obilježeno otvorenošću prema drugome, duboko promišljanje kako nas plodovi ovoga razgovora pokreću, zajedno s drugima, na djelovanje za veće dobro, svoje, drugih, stvorenja i Boga.
Naš način postupanja
Isusovački način života sastoji se od karakterističnog način djelovanja, mišljenja i osjećanja koji zajedno čine ono što isusovci zovu “naš način postupanja”.
Isusovac je čovjek koji ima poslanje. On stalno traži ono što će doprinijeti “većoj Božjoj slavi” (ad maiorem Dei gloriam ). Ova odlučnost daje isusovcu izdržljivost u pristupu i radu. On je neumoran u traženju onoga što Ignacije naziva magis – više. U traženju magisa, isusovac je čovjek koji se stalno prilagođava uvijek razlučujući kako se najbolje uključiti u rad s ljudima različitih kultura i na različitim jezicima kako bi bili na veću službu Bogu.
Biti isusovac znači biti pozvan na specifičan način života koji svoje središte ima u Isusu Kristu s kojim je duboko povezan u molitvi i ljubavi. Isusovac živi i djeluje po uzoru na svog utemeljitelja – Ignacija. On želi nasljedovati Ignacija u gorućoj ljubavi prema Kristu, samodisciplini, molitvenom životu i odricanju. Isusovac je pozvan da bude ”kontemplativan u akciji” – čovjek otvoren Bogu, a istovremeno uronjen u svakodnevni posao u svijetu u kojem živi – da “pronalazi Boga u svim stvarima” kako je to činio i Ignacije.
Iako većinu svog života može provesti daleko od obitelji i prijatelja, isusovac dijeli svoj život, tj. živi zajedno s drugom subraćom od kojih dobiva podršku za svoje poslanje. To poslanje dobiva od poglavara i Crkve, i konačno, od samog Krista.
Vjera koja čini pravdu
Ignacijeva želja da pomogne ljudima ondje gdje se nalaze ključno je u njegovanju vjere prožete ljubavlju koja djeluje pravedno. Na međunarodnom susretu isusovaca 1995 (34. Generalna Kongregacija) prepoznato je da vjera neprestano poziva na promociju pravde, ulaženje u kulture i otvorenost prema drugim vjerskim iskustvima. Pravda počiva na izražavanju vjere, preobražavanju kultura i suradnji s drugim tradicijama. Inkulturacija traži izražavanje vjere s drugima, dijalog s drugim tradicijama i predanost pravdi. Nema dijaloga gdje nema podjele iskustva vjere, vrednovanja kultura i produbljivanja naše brige za pravdu.
Ignacije je znao da svrhovita, molitvena refleksija nad iskustvom razvija svijest i želju da se odgovori neprestanom Božjem pozivu na djelovanje. Sve što činimo, činimo s Kristovom velikodušnošću, bez obzira na naš položaj ili prošlost i iskustvo. S Ignacijem razvijamo realno i zahvalno razumijevanje sebe samih i načina na koji nas Bog poziva djelovati, sa suosjećanjem i oprostom. Beskrajna Božja ljubav omogućuje nam da kreativno i odgovorno pristupimo svemu stvorenju.
