U subotu 15. lipnja u Župnoj crkvi Bezgrešnog Srca Marijina na Jordanovcu u Zagrebu, po rukama pomoćnog zagrebačkog biskupa, mons. Ivana Šaška, za đakona je zaređen pater Mate Žaja iz Družbe Isusove. Bio je to radostan događaj za samoga đakona, njegovu rodbinu i brojne prijatelje, za Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove i za Crkvu.
Biskup se u svojoj propovijedi prisjetio kako ga je dotakao jedan razgovor s Matom koji mu je tom prilikom ispričao detalj iz svoga života. Pater Antun Cvek, prijatelj siromaha grada Zagreba, zamolio je jednom prilikom Matu da mu pridrži kaput. Mate je taj, na prvi pogled nebitan trenutak, doživio kao dar, kao nešto lijepo i znakovito. Jer je i sam duboko u sebi tijekom duljeg vremena osjećao poziv služiti siromašnima i bolesnima. Ta priča iz života poklopila se s čitanjem na misi iz Prve knjige o Kraljevima u kojoj se moglo čuti kako je prorok Ilija prišao k Elizeju i bacio na nj svoj plašt kao znak početka njegova poslanja. Nije bez važnosti napomenuti da je novi đakon prije odluke za duhovno zvanje radio kao liječnik.
Mate u svojoj zahvali na kraju mise naglasio je kako se uvjerio o snazi molitve vjernika jer je u danima prije ređenja osjećao mir. Nije zaboravio pripomenuti kako je ovo tek početak i zamoliti nazočne da ga i dalje prate molitvom.
Matino svjedočanstvo:
Veoma sam blizak sa svojom obitelji i rodbinom. Obitelj mi je oduvijek bila iznimno važna i moglo bi se reći da je tu riječ čak i o navezanosti na najbliže. Ipak sam zahvaljujući njima osjetio ljubav i to mi je iskustvo pomoglo da dođem do Boga koji je Ljubav. Imam stariju sestru koja je udana i ima troje djece. Tata je radio u Njemačkoj više od 30 godina pa je većinu vremena bio odsutan. Dolazio bi kući otprilike svaka dva tjedna. Bolovao je od astme pa je znao ponekad i duže ostati s nama zbog bolovanja. Preminuo je 22.12.2022. godine. U to vrijeme sam studirao teologiju na Filipinima i bio sam u Hrvatskoj na božićnim praznicima. Zahvalan sam Bogu što je tata na vrijeme primio sakramente i što sam mogao biti uz njega tih nekoliko dana prije njegovog prijelaza k Ocu. Ipak, u kasnijem procesu žalovanja potkrala se i ljutnja na Boga zbog tatine smrti.
Nedavno sam saznao da sam kršten točno 37 godina prije tatine smrti, 22.12.1985. godine. Taj me podatak upućuje na nebeskog Oca, čiju sam prisutnost i ljubav imao prilike intenzivno osjetiti u nekoliko navrata u molitvi. Isus je taj koji me vodi Ocu i svako molitveno iskustvo Oca i Njegove prevelike ljubavi za mene je bilo kao da dotičem najveće dubine svoga bića i tamo se susrećem s Njime i shvaćam da ne ide dublje od toga. Samo prije nekoliko dana, nakon prisege pred đakonsko ređenje, koju sam izgovorio pred Provincijalom i dva druga subrata, otvorio sam Sveto pismo i pročitao retke iz Gal 4,1-7 koji su mi bili nježna i utješna potvrda moga sinovstva pred Bogom Ocem.
Odmalena sam odgajan u katoličkom duhu, zahvaljujući roditeljima (osobito mami) koji su stariju sestru i mene redovito vodili na svetu misu i koje sam imao priliku promatrati kako svakodnevno mole i čitaju Sveto pismo. Vjera i osobni odnos s Bogom imali su za mene već u djetinjstvu izuzetnu važnost jer sam veoma rano shvatio da bez Boga ne mogu učiniti ništa (Iv 15,5), barem ne ništa dobro. To me nažalost nije spriječilo da od ranoga djetinjstva okusim gorčinu osobnog grijeha. U vrijeme djetinjstva pratili su me brojni strahovi i Bog je bio moje utočište, uz obitelj. Osobna molitva i odnos s Bogom bili su mi oslonac u svakodnevnim izazovima, bilo da je riječ o školi, strahu za život i dobrobit najmilijih ili spremanju na noćni počinak. Sjećam se kako bih, kao dijete, svaki put kad bi tata odlazio na put u Njemačku, kleknuo pred raspelo u dnevnom boravku i molio Isusa da ga čuva i da dođe živ i zdrav.
Bog je bio uza me sve to vrijeme i Njegovu sam pomoć osobito znao iskusiti kad bih upao u neprilike. Studij medicine za mene je bio poput duhovne obnove jer sam spoznao da ga mogu jedino privesti kraju ako po starom benediktinskom pravilu budem molio i radio. Priprema za svaki veći ispit bila je obilježena žustrim učenjem i žarkom molitvom. Poprilično sam siguran da bez vjere u Boga koji me iznutra hrabrio i uvjeravao da će biti dobro ne bih imao hrabrosti izići na ijedan od tih težih ispita. Još za vrijeme studija medicine osjetio sam duhovni poziv, ali mi je trebalo vremena da ga konačno prihvatim. Odmalena sam odbijao svaku pomisao na to da bih mogao biti svećenik. Tek me sumnja na ozbiljnu bolest, koja je otklonjena nakon nekoliko tjedana, potresla i navela da se zapitam što bih trebao mijenjati u svome životu. Nakon toga sam se više angažirao u župi i malo pomalo Bog me vodio prema duhovnom pozivu. Sjećam se, kad sam konačno prihvatio duhovni poziv, u meni su se nastanili radost i mir kakve nisam osjetio nikada prije. Ipak, prošlo je otprilike šest-sedam godina od prihvaćanja duhovnog poziva do ulaska u novicijat Družbe Isusove. Gospodin se u mom životu očitovao kao beskrajno strpljiv i vjeran, pun ljubavi i milosrđa.
Nakon studija medicine (diplomirao sam u 10. mjesecu 2011. godine) radio sam neko vrijeme kao liječnik, a u novicijat Družbe Isusove ušao sam 21.09.2014., na svoj imendan – sv. Mateja apostola. Privukla me jednostavnost novicijatskog života koju sam vidio na kratkom filmu, dostupnom na platformi YouTube. Oduševilo me, osim toga, kada sam čitao kako je papa Franjo kao isusovac mnogo pomagao siromasima. Nisam znao što me čeka u novicijatu, nisam poznavao isusovce ni ignacijevsku duhovnost. Sve je to pomalo bilo ‘na blef’. Ipak, prvi dan novicijata u meni kao da je odzvanjao glas koji mi je govorio: „Dobro došao kući, konačno!“ Nakon toliko godina traženja, evo me doma, u tom splitskom novicijatu kojega vidim prvi put u životu, a opet, osjećao sam se više kod kuće nego igdje drugdje prije toga. Nakon Splita, dvije godine studija filozofije u Zagrebu (FTI) pa dvije godine prakse u hrvatskom programu Radio Vatikana, potom godina dana studija teologije na Filipinima (online iz Zagreba) pa dvije godine na Filipinima i ponovno godina dana (zapravo samo jedan semestar) online studija iz Zagreba.
Ako bi me netko pitao tko je moj uzor u Družbi Isusovoj, rekao bih da je to p. Antun Cvek koji je tolike godine vjerno služio zagrebačkim siromasima. Oduševljava me njegova jednostavnost i predanost. On je bio čovjek molitve i radosnog služenja Kristu prisutnom u najpotrebitijima. Volio bih i ja služiti Kristu u siromasima i bolesnima kao svećenik i kao liječnik, ukoliko Gospodin to bude htio i ukoliko to bude na Njegovu veću slavu i spas duša. Volio bih biti svet svećenik. Volio bih da Isus u meni prođe ovom zemljom čineći dobro i da se mnome posluži kao svojim oruđem kako bi svima pokazao da je On uistinu Ljubav, Put, Istina i Život. Želim Mu biti vjeran do kraja i želim radije umrijeti nego Njega izdati i malene sablazniti. Toga se ujedno i najviše bojim: da ljude odbijam od Krista umjesto da ih Njemu privlačim, da Ga neću dostojno navijestiti, da ću biti lijen i mlak svećenik, umoran od svega. Molim Gospodina da me ispuni svojim Svetim Duhom, da u meni zapali Vatru svoje Ljubavi, da me učini svojim gorljivim svjedokom, da On u meni i kroz mene govori, djeluje i ljubi onom ljubavlju kojom samo On može ljubiti.
Foto: p. Tomislav Vujeva SJ
