Čudesna tehnika i brzinski novi mediji svima su nam u hipu pred oči donijeli tužnu sliku naše drage bazilike u Palmotićevoj ulici u Zagrebu koja kao svenarodno svetište presvetoga Srca Isusova živi već preko sto godina. Sveti je spomen koji svjedoči o središnjoj kršćanskoj istini – znaku osporavanu koji izaziva razum – da je vječni Bog htio proživjeti pravi čovjekov život, s ljudskim srcem koje tako dobro poznamo jer kuca snažno, a nježno, postojano, a osjetljivo, ranjivo… U dan Gospodnji, 22. ožujka 2020. koplje snažnoga potresa nemilice se zabilo u nutrinu Bazilike tako da se iznutra strop do pola urušio i do kraja uzdrmao. Usred korizme, s bolno razderanom utrobom, bazilika Srca u srcu glavnoga grada i dalje nas podsjeća da smo početkom prošloga stoljeća zajedno s cijelim svijetom na Papin poziv Kristovu Srcu posvećeni, da je Gospodin naše boli na se uzeo (Iz 53,4), da nas svojom modricom liječi (1 Pt 2,24). Kad smo, treći nakon potresa, kod svete mise u otpjevnom psalmu čitali: “ne bojimo se kad se ljulja zemlja” (Ps 46,3), još više smo otkrili kako je realno i aktualno ono o čemu nam Pismo govori.
Razderana je utroba zagrebačke bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici koja je tolikim vjernima bila živa ispovjedaonica. Izbliza su se u njoj susretali s Božjim milosrđem i oćutjeli kako prodire u sve pore našega bića u sakramentu pomirenja. Razderana je utroba Bazilike koja je naraštajima i naraštajima hrvatskih studenata sa svih strana bila i ostala okrilje životne duhovnosti. Razderana je utroba Bazilike koja je dušama diljem domovine mjesto molitve, klanjanja Presvetom, iskrenoga predanja Bogu i izvor dubinske duhovne snage. Crkva je to uz koju je niknula jedra i razgranata Molitvena zajednica “Srce Isusovo” pod vodstvom pjevača Gospodnjega Alana Hržice. Dom je to Božji u kojemu je naša župljanka, djevojčica Anamarija, za koju su se nakon strašne povrede hrvatski liječnici požrtvovno i znalački do kraja borili, provela svoje djetinjstvo i došla do cvjetanja mladosti. Aktivno je sudjelovala u vjeronauku i bogoslužju u Bazilici svojim glasom, svojom glazbom, a sada je prva neposredna žrtva kobnoga zagrebačkog potresa.
Ranjena Bazilika doziva nam u svijest ono pogođeno srce, dirnutost u nutrini s kojim je Gospodin gledao na svoj narod kad su dugo bili s njime i ogladnjeli, ostali u pustom kraju. Osobno svjedoči da mu se srce ražalilo nad njima: “Žao mi je naroda!” (σπλαγχνίζομαι Mt 15,32; Mk 8,2), baš onako kako je u središtu svoje osobe oćutio ražaljenost nad majkom udovicom (Lk 7,13) kad ju je na vratima grada vidio kako sina jedinca prati do groba. Slutio je Isus očito, i znao već, kako će slično biti s njegovom Majkom Marijom, kad bude na Kalvariji promatrala raspeće; kada joj budu, kako u 13. postaji Križnog puta Crkva moli, mrtvo tijela ljubljenoga Sina položili u krilo.
Ranjena utroba Bazilike pred oči nam dovodi sućutno Srce Isusovo. Milosrdni Gospodin duboko je pogođen. O milosrđu Kristovu, kojemu je papa Franjo posvetio cijelu izvanrednu jubilejsku godinu 2015.-2016., Evanđelje svjedoči i u poznatoj zgodi, kad su Isusu nakon mučeničke smrti Ivana Krstitelja donosili tolike kojima je bilo slabo, a on se, ganut, za njih pobrinuo, terapeutski bi ih poslužio (θεραπεύω Mt 14,14). Isti je to pokret u središtu njegova bića koji se javio kad je, u početku, onaj gubavac, koji je morao ostati na udaljenosti, tijelom, bacivši se na koljena s licem do zemlje, iskazao štovanje, zazvao Isusa čuvenim biblijskim imenom Κύριε, koje označava njegov božanski autoritet (Mt 8,2; Lk 5,12), i usrdno zamolio takvom molbom koja je Spasitelja pogodila izravno u srce: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” (Mk 1,40). Podlaže se Kristovoj volji. Znamo da Markovo evanđelje ističe dvostruko čudesno ozdravljanje: nakon dodira Isusove ruke koja premošćuje jaz, nakon božanski snažne Kristove riječi “Hoću!”, odstupila je bolest, a on je na dar dobio i čisto srce (Mk 1,42).
Kad pred razderanom utrobom Bazilike uzmemo u ruke Sveto pismo, na um će nam pasti starozavjetni prorok Amos, među najstarijima koji su nam svoje spise ostavili. Bilježi on riječi koje je u viđenjima motrio baš “dvije godine prije potresa” (Am 1,1). Nisu to samo brojna upozorenja koja on proročki izriče, nego i čudesna, utješna najava da će Bog “podići raspalu kolibu” (Am 9,11), jer to je sve što ostade od veličanstvene kraljevske kuće Davidove. Što je još važnije, nisu ta proroštva tek emotivna pjesnička slika, nego kruta povijesna stvarnost, napose ono jedinstveno Amosovo, tri put ponovljeno, žestoko: “sigurno ćete u progonstvo” (2x hebr. גלה Am 5,5; 7,11.17). Dokaz tome najezda je krvave velesile Ašura koji je u 8. stoljeću prije Krista zauvijek uništio domovinu svih deset sjevernih Izraelovih plemena i smišljenom politikom “etničkoga čišćenja” htio razbiti kulturni, nacionalni i vjerski identitet velike većine Božjega naroda.
Pogled na razorenu unutrašnjost Bazilike daje nam daleko življe razumjeti riječi Knjige Tužaljki. S velikom teološkom smionošću Prorok vrlo prodorno i dalekovidno prepoznaje kako je sam Gospodin “razorio mjesto sastanka” (Tuž 4,6). U grozoti usudi se on prepoznati Božji naum i Božju ruku, pišući: “Gospodin naumi razvaliti zidove Kćeri sionske… ne ustegnu ruku od rušenja” (Tuž 4,8).
Razderana utroba Bazilike vodi nas na početke Svetog pisma gdje se prvi put spominje Božje srce (hebr. לב), pogođeno onakvom bolju, koja je prema biblijskom opisu u razmjeru porođajne boli (hebr. עצב Post 6,6 usp. Post 3,16) zbog “pandemije” zloće i pokvarenosti u Noino doba. Isto srce pojavljuje se potom u Božjoj odluci na temelju Noina bogoslužja, bit će to prve žrtve paljenice u Bibliji (Post 8,20). Gospodinu su toliko omilile da već unaprijed u srcu svome proglašava milosrdnu poštedu (8,21) koja će biti središte i sadržaj čuvenoga, vječnoga saveza s Noom. Razderana utroba Bazilike podsjeća nas na to kako Srce Božje proživljava sveopći potop.
Zamijetimo li pak da biblijski izvještaj o općem potopu nije tek blijedo, slikovito sjećanje iz prapovijesti i dijalog s mitskom kulturom od drugud, nego da je živo iskustvo Božjega naroda koji je u 6. stoljeću prije Krista doživio posvemašnje opustošenje, snaga Pisma postaje nam još jasnija. Preostala dva plemena, Juda i Benjamin, izgubili su napokon sve: i sveti grad, i hram – Dom Božji, i kralja, i domovinu pod navalom Babilona, koji su oholo kanili vlastitim silama nadvladati. Grad i hram razoreni su, opljačkani, spaljeni; narod izgnan.
Nad tim Božjim gradom Jeruzalemom Gospodin Isus plače (Lk 19,41); tjeskobno, potreseno srce tjera suze na njegove drage oči, što u ovoj korizmi duboko osjećamo. U taj Jeruzalem Gospodin je ušao, sudbinu Božjega grada na sebe je uzeo. Kao što su se iz babilonskoga progonstva vratili, tako će uskrsli Isus iz groba izići.
Koplje koje je potres zabio u srce naše Bazilike živo nam doziva u pamet ono što se u Bibliji može prepoznati kao apokaliptička istovremenost: Kad Bog najveće zlo najavljuje, ne samo kao opomenu, nego kao propast i tešku kaznu koje dolaze, u isti čas očinski naviješta i milosrdnu poštedu, spasenje koje sprema.
U ovoj korizmi 2020. Bazilika izvrsno i opet usmjerava našeg pogled na Srce raspetoga Isusa koje je kopljem probodeno. Davno je starozavjetni Prorok navijestio: “Gledat će onoga koga su proboli” (Zah 12,10). Zapravo je to Božji govori kojim sam Gospodin upozorava na svoju vlastitu pogođenost do u dubinu bića (hebr. “gledat će mene”, hebr. אלי). Ljubljeni učenik, koji je vidio i svjedoči, zapisuje u Evanđelje te riječi jer motri kako se na Kalvariji ostvaruju (Iv 19,37). Zagreb to sada uživo vidi. Hrvatska ove godine živo gleda na probodeno Srce Spasiteljevo.
Pred razderanom utrobom Bazilike svima nam je bolno jasno da je istinska politika briga za ljudski život, obitelj i narod, a ne podvale i nadmudrivanja u korist vlastitoga džepa. Odjednom nam svima očito kako znanje, ljubav i mar vrijede. Povijesni je čas! Dok Hrvatska po rasporedu predsjeda Vijećem velike zajednice europskih naroda, došla je prilika u kojoj cijelom drevnom kontinentu možemo pokazati što je Svjetlo Kristovo koje ćemo i ove godine uz ruševnu Baziliku po svetom, pradjedovskom zavjetu vjere zapaliti, makar u daleko mračnijoj vazmenoj noći. Svjetlo je to onoga Srca koje već danas iz svoje ranjene bazilike vama, naši liječnici i medicinske sestre kaže božansko “Hvala!” što danonoćno, strukom, znanjem i ljubavlju spašavate bolesne; hvala svima vama, dobri ljudi, koji poštujete upute tako da uzorno posvjedočimo Europi i svijetu kako pobijediti pandemiju; hvala vama vatrogasci, redarstvenici u policiji, vojnici iz Hrvatskih oružanih snaga, civilni zaštitari, navijači, koji velikodušno, svom silom pokazujete ljubav prema bližnjemu; hvala vama u medijima koji nas istinito izvješćujete; a posebice hvala vama dragi roditelji koji se nježno brinete za svoju djecu, i vama koji se s ljubavlju brinete za stare i nemoćne roditelje.
p. Niko Bilić, SJ
