U nedjelju, nakon Isusove pogibije, nešto se divno zbilo U Isusovu grobu. Dogodilo se ono najpotresnije u čitavoj poznatoj povijesti čovjekovoj. Jedan je od rođenih na zemlji – pobijedio smrt i ustao na novi i preobraženi nebeski život. Na zemlji započelo gorjeti živo nebesko sunce slave! Isus je pobijedio sve svoje neprijatelje – pakao, grijeh, smrt, žalost, bol, sumnju, strah… Isus je napustio grob da ispuni duše i nebesa!

Prvi svjedoci njegove pobjede bili su stražari, vojnici uz grob postavljeni. Oni su osjetili kako se potresla zemlja, ugledali su kraj grobnoga kamena sjajnu prikazu koja je odvalila kamen s groba i sjela na nj. Te je prilike na to nestalo, drugo ništa nisu vidjeli pa su došli do groba i on je bio prazan. Isusa nisu vidjeli – niti da bi izašao niti da bi uz njih prošao. Njega tu više nije bilo. Prestrašeni ipak potrčaše u grad. Odoše k svećenicima koji su ih postavili da stražare na grobu. Jesi li putem vidjeli kako neke žene idu prema grobu, ne znamo. Čim su svećenici dočuli što se stražarima dogodilo, uhvati ih i strah i bijes. Znači da je ipak istina što je govorio. Znači da su potpuno nemoćni pred takvim protivnikom koga ne vidiš i ništa protiv njega ne možeš! Naopako – da barem nisu sami zamolili stražu! Sad će ubrzo svi doznati što se dogodilo, kako im je umakao iz ruku, kako se možda već negdje javlja kome od svojih I okuplja vjernike. Odmah se svećenici počnu savjetovati sa starješinama što da učine. Ne mogu izbrisati činjenice da je grob prazan i da su stražari pobjegli kad su vidjeli prikazu na kamenu… ali mogu varati svijet! Zato ponude stražarima mnogo novca, veli Sveti Matej, i rekoše im povjerljivo:„ Uzmite ovo. I recite: Noću, dok smo mi spavali, došli su njegovi učenici i ukrali ga!

Dok se sve to događalo, Isus je živ i preobražen – počeo novi obilazak. Uvjereni smo da je najprije otišao i osamu žalosne majke. Ona ga je prva primila kad je dolazio na svijet. On će je razveseliti sada kad se na svijetu javlja kao pobjednik smrti i ponora. Očitovao je ono što se s njime zbilo. Ono tijelo, što ga je uz pjev anđela rodila u staji, što ga je mrtva držala na krilu nakon smrti – eto ga pred njom. Kako samo potiho blista, kao da iz njega probija neko skriveno sunce! Kako je divno – sasvim smireno i vedro lice, sjajne mu plave oči, na rukama i nogama zarasle rane. Kako je samo ušao? Nije se javljao niti dozivao mamu. Nisu se otvorila vrata, nije zaškripio pod. Pred nju je stao i smiješak mu je vratio stari dragi izgled sina – samo se osjeća duhovna sreća i silna besmrtnost. Sine moj! – sigurno je kliknula majka. Majko – evo me! Otac i Duh i moja božanska osoba – vratiše me u život! Ali ne više u onaj život što sam ga kroz mnoge godine provodio s tobom u Nazaretu. Nisam zadobio život muka i teškoća. Nije mi srce zakucalo za strah i tugu. Gledaj, majko, ovo je u meni najveća novost. Sad sam uistinu Sin Božji koji imam pravo na nebo, na Očevu ljubav i slavu! Sve sam pretrpio, što je trebalo, a Otac me izveo iz podzemlja – sjedinio mi dušu s tijelom, sve je prožeo božanskim svjetlom i životom, sve je digao u novo nebo i ostvario novu zemlju, gdje nema ni noći ni gladi ni žeđi, gdje vlada slava i pravednost!

Ne može se sasvim točno odrediti redoslijed kako su žene dolazile na grob, kako im se Isus ukazivao, što su potom radile, gdje su sve bile. Nije to ni odveć važno. Ono bitno je dovoljno opisano i nama jasno. Spomenute žene – što ih sv. Luka spominje – nisu žurile, kao ražarena Marija iz Magdale. Prema izvještaju svetog Ivana, ona je još za mraka otišla grobu. Nije svanulo kad je stigla i opazila da je kamen odvaljen s groba (Iv 20, 1-2). Otrčala je kroz gradska vrata i kroz jeruzalemske uličice do mjesta gdje su boravili apostoli Petar i Ivan (u prostoru posljednje večere) pa im zadihana reče: „Uzeli su Gospodina iz groba i ne znamo kamo su ga položili!“ Znala je da i druge žene misle isto što i ona: netko je došao prije njih, kamen odmaknuo i uzeo sveto tijelo. Gdje je sada, nitko ne zna! To je bila dužna javiti apostolima, mislila je Magdalena.

Kad su žene, barem neke, došle pred prazan grob, ušle su u predvorje i pogledaše u samu grobnicu. Jutarnji je sjaj otkrio da je grob prazan. Stajale su zbunjene, piše sv. Luka (Lk 24,4), ali ne zadugo. Izvana se približiše dva čovjeka u „blistavim haljinama“. Žene uzmakoše, oboriše pogled – prestrašene. A oni im rekoše: „Ne bojte se – budite bez straha!“ Jedan od njih nastavi veselo: „Znam da ovdje tražite Isusa Nazarećanina raspetoga. Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje. Uskrsnuo je kako je rekao. Samo dođite i pogledajte mjesto kamo ga položiše i gdje je ležao. Sjetite se samo što vam je navijestio dok je još bio s vama u Galileji, kad je govorio: Sin čovječji mora biti predan u ruke grešnicima da bude raspet i da treći  dan uskrsne. Idite brzo i javite njegovim učenicima, napose Petru, da je ustao od mrtvih. I gle – on će pred vama u Galileju, ondje ćete ga vidjeti, kako vam je prorekao. Eto, i ja vam to rekoh!“ Dok su slušale ove riječi, nije se samo probijalo sve jače sunčevo svjetlo iznad Maslinske gore i zlatilo jeruzalemski Hram i kuće. Sve jasnije je sjalo svjetlo Objave u njihovim dušama. Kako ovaj nepoznati i u bijelo odjeveni čovjek sve to znade – i o njegovoj muci, i o njihovu životu s njime u zelenoj Galileji? Kako samo uvjerljivo govori da više nije mrtav, da je živ i da ih čeka? Kako je samo objasnio da je sve morao pretrpjeti, kao što su to proroci za njega navijestili, da potom bude proslavljen slavom uskrsnuća?!

Strah je još uvijek tresao njihove ženske duše i od straha spočetka nisu nikome ništa rekle. Malo se zatim toliko pribraše da su smiono potekle k apostolima i sve im ispričale. Ali su apostoli samo kimali glavom i mislili kako su žene posvuda iste – lakovjerne i naivne! Zato što je možda grob otvoren, zar je Isus doista iznova živ?   

(Gornji tekst izvadak je iz knjige “ISUS – SPASITELJ Životni put i Tajna osobe“, autora p. Mije Škvorca)