Papa Franjo rekao je o isusovačkoj braći…
„Moje je iskustvo s časnom braćom uvijek bilo vrlo pozitivno. Braća s kojima sam živio tijekom mojega vremena još kao student bili su vrlo mudri ljudi. Posjedovali su mudrost drukčiju od one koju su imali skolastici i patri.
Čak i danas, braća koja su završila studije i koja su na vodećim pozicijama u raznim institucijama imaju „ono nešto” drukčije od patara. Smatram da se to treba očuvati, ta mudrost, ta posebna kvaliteta mudrosti koja se nalazi u pozivu časnog brata”(Dokumenti 36. Generalne kongregacije Družbe Isusove, Razgovor s isusovcima okupljenima na 36. Generalnoj kongregaciji, str. 78).
—
Trodnevnica svetom Alfonsu Rodriguezu,
zaštitniku isusovačke braće
—
brat Ivan Pakrac SJ
Prvoga dana trodnevnice svetom Alfonsu Rodriguezu u liturgijskom prostoru uz baziliku Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, brat Ivan Pakrac dao je svjedočanstvo svojega života i zvanja.
Na početku je brat postavio pitanje: Tko je isusovac? Podsjetio nas je na odgovor koji je 1974. dala 32. Generalna kongregacija Družbe Isusove. Isusovac je svjestan da je grješnik, ali je pozvan da bude drug Isusov, kao što je bio pozvan i sam sveti Ignacije.
Redovnički put brata Ivana započeo je 1965. u Palmotićevoj. Pozvonio je na velika vrata. Otišao je kod Provincijala koji ga je poslao bratu Martinu Kranjčecu na kor bazilike. Tada još nije znao da će upravo tu provesti mnogo vremena, i kako kaže, lijepo raditi. Počeo je duhovni život u Družbi Isusovoj. Život časnog brata započinjao je u pet sati ujutro. Slijedila jednosatna meditacija i molitva, sveta misa i potom rad. Bilo je mnogo službi na više mjesta. Veliki trenutak u životu brata Pakraca bio je kada je imenovan djeliteljem pričesti.
Na kraju svjedočenja imao je potrebu naglasiti da se ne moli samo za duhovna zvanja, već i za obitelj koja je u velikoj krizi. Pusta su nam sela, sjetno je dometnuo. U selu Mihovljan, gdje se brat Pakrac rodio, nekada su djeca bila jedno drugome do uha, a danas nema dječjega plača. Molimo za obitelj, da bude djece, da se prihvaća život.
brat Ivan Olujić SJ
Drugoga dana trodnevnice svetom Alfonsu Rodriguezu, u liturgijskom prostoru uz baziliku Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, isusovački brat Ivan Oluić dao je svjedočanstvo svojega života i zvanja.
Započeo je svoje svjedočenje rekavši kako mu je toplo oko srca što vidi poznate ljude koje je viđao u Palmi i onda kada je ovdje bio na službi. Odrastao je u Splitu, u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Tijekom djetinjstva nije aktivnije živio svoj vjernički život. Ponekad bi kao dijete zašao u crkvu svetog Frane na obali i ostao zapanjen njenom tišinom. Sakrament potvrde primio u je u 18. godini. U svojim dvadesetim godinama uvidio je koliko mu je život ljepši uz Isusa Krista i vjeru. Bila je to Božja inicijativa, naglašava brat Ivan.
Pitao se gdje mu je mjesto u Crkvi? Za svećenika su potrebne visoke škole. Škola mu nije najbolje išla. No otkrio je i da postoji put redovništva. Postoje časna braća. Dugo se kolebao i pitao je li za njega ženidba i posvećenje vremena ženi i djeci ili bi išao putem redovništva. Odlazio je na klanjanja. Preispitivao se i kucao na mnoga vrata.
Tako je zakucao i na vrata rezidencije isusovaca na Manušu. Upoznao je tamo patra Tomislava Slokara i izrazio mu želju da postane časnim bratom. Pater je bio sumnjičav. „Znaš li što je časni brat?” pitao ga je. „Bi li ti prao veš?” „Bih, zašto ne”, odgovori mu Ivan. „Nisam to radio, ali ću naučiti”. Pater se nije dao. Nastavio mu je postavljati pitanja, kao da želi čuti odgovor „ne”, nakon kojega bi priča o Ivanovom zvanju završila. Nije ga čuo i to mu se svidjelo. Ivan se javio p. Provincijalu i ušao u Novicijat.
Nakon Novicijata osam se godina bavio bolesnicima – starijim isusovcima na Fratrovcu. Upoznao je Družbu preko njihovih žrtava. Uvidio je tada je da mu leži rad s bolesnicima. Ispunjavalo ga je kada bi nekome pomogao. Ispunjavala ga je i dobrota ljudi kojima je služio. Malo kvasca čini da raste tijesto – kao u Evanđelju koje smo čuli na misi.
U Palmi je radio na porti ili u sakristiji. Bio je i na službi u Ohridu u Makedoniji. Župna zajednica u Palmi pomogla je Ivanu u teškim razdobljima života. Brat Ivan svjedoči da živi od molitava vjernika. Za časnog brata najvažniji je život u molitvi te predanje i pouzdanje u Božju volju. Krunica je važna. Nije to puka pobožnost, već potreba. Bogu je zahvalan što ga je pozvao za brata. Ima i teških trenutaka, kušnji, previranja. Svako nosi sebe gdje god ide. „Bez obzira što sam časni brat, ja sam ostao Ivan Oluić. Zato je nužno biti u molitvi. Svoje pozive u kojima jeste radite u ljubavi prema Isusu”.
Tko su Ivanovi uzori? Sveti Josip jer je radio u skrovitosti i tišini. Zatim sveta Mala Terezija. Sve što je ona radila, radila je iz čiste ljubavi. Sveti Alfons Rodriguez bio je portir. Jednostavnošću, ljubaznošću i ljubavlju privlačio je ljude Isusu i imao je dar savjeta.
Završio je riječima: „Hvala vam na podršci i molitvi. Preporučujem se. Vi ste u mojim molitvama”.
brat Franjo Štefić SJ
Trećega dana trodnevnice svetom Alfonsu Rodriguezu u liturgijskom prostoru uz baziliku Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, brat Franjo Štefić dao je svjedočanstvo svojega života i zvanja. Kao i prošla dva svjedočanstva, bilo je milosno i puno mudrosti.
Najradije bih vam neki glazbeni koncert otpjevao… Lakše bi mi bilo nego nešto govoriti. Ali probat ću nešto i reći. Tim je riječima brat Franjo započeo svoje večerašnje svjedočanstvo. Rođen sam na Malu Gospu 1961. u mjestu koje se zove Sveta Marija. Kao dijete bio sam kao i svi drugi. Bio sam 7. razred i moj župnik je nešto u meni primjetio. Zvao se Lovro Garić. Bio je trapist iz Banja Luke iz koje je protjeran. Došao je k nama na župu. Nakon krizme, vodio me sa sobom u Banja Luku u trapistički samostan Marija Zvijezda. Proveo sam tamo 10 dana. Bio mi je taj grad i samostan malo daleko, pa mi se nije baš svidjelo.
Moji su se odselili u Veliku Goricu. Trebao sam toga ljeta prodati svinje i zato sam zakasnio na početak škole mjesec i pol dana. Nitko me nije htio primiti. Primili su me ipak u Ugostiteljsku školu u Frankopanskoj. Na vjeronauk sam išao kod sestara milosrdnica koji je držao vlč. Luka Depolo. Bio je to izvanredan vjeronauk.
U Veliku Goricu je tada dolazio p. Ante Katalinić, koji je kod časnih sestara Regina Mundi davao točke za molitvu. Ja sam pomagao župniku cijepati drva i radio ostalo što je trebalo. P. Katalinić mi je donio knjigu koja je nosila naslov „Od kovača do misionara”. Riječ je bila o životu isusovačkog brata Benedikta Fostača koji je proveo 20 godina u Zambji. Pročitao sam knjigu i jasno mi je bilo da mi se to sviđa i da to želim biti. Rekao sam to župniku. Odvratio mi je, „Pa Francek, kaj buš tam’? Oni ti braću drže ko’ sluge tamo. Pa to ni’ za te”. Naš razgovor je čula sestra oberica, Gabina Jazbinski. Prišla mi je i rekla, „Ništa, vi samo šutite. Ja ću vam dati adresu. Odite u Palmotićevu”. Otišao sam u Palmotićevu, javio se na porti. Provincijal je bio p. Radojko Karaman. Izrazio sam svoju želju da budem brat. „Vi kad završite školu, onda se javite”, odgovorio mi je p. Provincijal. Tako je bilo. Dana 27. srpnja 1979. došao sam na Fratrovac kao aspirant.
Što je zapravo poticaj za takav život? Svakom čovjeku koji se rodi, život nikada ne prestaje. Započinje na zemlji i ide u vječnost. To je dovoljan razlog da čovjek razmišlja kako proživjeti svoj život.
Sveti Pavao čovjeka poziva na ljubav i na služenje. To je divota jedna. Zašto? Zato što se veže uz život časne braće. Na koji način? Čovjek može biti pametan, sposoban, uspješan, moderan i ne znam što, ali ako nema ljubavi, sve je to ništa. Tako i jedan život koji je posvećen, ako nije prožet ljubavlju i služenjem drugima, sve je to ništa.
Kad se uđe u Družbu Isusovu i kad se obuče talar, ako tu nema stvarnog života u ljubavi, onda si samo obukao jedan dres. Poput nogometaša koji sjedi na klupi, a nikad nije zaigrao, nego uvijek izdaleka promatra što se zbiva – bez da se ikada upustio u to. Nije dao sebe, svoj život i svoju ljubav. Ljubav je vječna. Sve će nestati. Zašto je vječna? Ona se nema u što pretvoriti. Bog je ljubav. Čitava vječnost je prožeta samo ljubavlju. Sve drugo nestaje na ovom svijetu. Samo ljubav ostaje.
Svaki od vas ima svoj vlastiti poziv. Svaki je poziv težak na svoj način. I svatko najbolje zna kako je prolazio svoj život. Tako je i s redovničkim životom. Isus govori: Uzmi svoj križ i nosi ga. Svaki dan. Ne križ od jučer, ne križ od sutra, već križ svakoga dana. Ne znamo što će biti sutra. Treba živjeti sadašnjost. To je poziv. Svaki dan uzmi svoj križ i idi za Isusom.
Jednom sam došao u sobu brata Bulića. Gledam, on kida svoje fotografije. Bio sam mladi brat i začudio sam se. „Brate, pa što to radite?” Odgovara on meni, „pa kome će to trebati kad mene ne bude…” Tek sad kad sam ostario vidim, to je stvarno istina.
U Novicijatu započinje stvarni redovnički život. Te dvije godine svi se brinu za tebe. Što ćeš jesti, što ćeš obući, kud ćeš ići. Ono što se od tebe traži jest upoznati sebe, Boga i Družbu. Ide se na duhovne vježbe. Potom na magisterij (praksu) da se vidi što si shvatio. Jesi li sposoban biti redovnik?
Novicijat je temelj duhovnog svijeta. To je milosno vrijeme. Moje iskustvo kaže da sve što ne svladaš u Novicijatu (odnos prema meni samom Bogu i Družbi), to više nikada nećeš u sebi moći svladati. Zašto? Jer je to milosno vrijeme koje ti je Bog dao. Poslije dođu obveze. Nemaš te milosti koje ti Bog daje u Novicijatu.
Poslije Novicijata čovjek dođe živjeti u zajednicu. Kada te u nekoj zajednici hvale, tada bi htio zagrliti cijeli svijet. Svi ti se sviđaju i svi su ti dragi. Naprotiv, kada dođu kušnje i problemi, tada ne valja ni ono što ja živim i radim, kao ni ono što drugi žive i rade. Ja sam donekle bio tip koji je tako doživljavao stvari. Ali me jedan brat upozorio: Nikad se nemoj dati voditi osjećajima! To je strahovita napast kod čovjeka. Ako se čovjek tu uspije obuzdati, bit će spokojniji. Zašto? Opet se vraćamo na ono: Živi sada! Ne opterećuj se s onim što je bilo jučer i što će biti sutra.
Često si čovjek ne može oprostiti što je u mladosti bio blesav i patio pitajući se što o njemu netko misli. Što će o meni pričati? To je strahovito opterećenje kad je čovjek mlad. Ja sam naišao na časnu braću! Uvijek sam bio dobar sa svom časnom braćom. Uvijek! Nije bilo brata s kojim sam bio u svađi. Pokopao sam 57 braće. Bilo je neke braće koji su za mene bili posebni. Mogao sam s njima otvoreno razgovarati, družiti se. Lijepo mi je bilo s njima. Htio bih vam dočarati ljepotu jednog života redovnika u Družbi Isusovoj. Većina braće dolazila je iz Marijinih kongregacija, gdje su vjerojatno naši patri puno govorili o posvećenom životu i tako su se ljudi oduševljavali. To su bila staleška udruženja. Svi su bili zanatlije. Bili su to muževi pravi i redovnici.
Spomenimo neke. Brat Martin Kranjčec radio je više od 50 godina na Provincijalatu. Na svakoj misi došao bi u crkvu pokleknuti u trenutku pretvorbe. Pokojni brat Franjo Ereiz bio je duša zajednice. Što je ikome trebalo, on je uvijek bio spreman. Nevjerojatno. Takva dobrota, takva raspoloživost. Imao je mnogo posla. Nas dvojica smo pet godina sami prali baziliku. On je uvijek našao vremena za sve. Brat Iko Domazet. Kažu, Dalmatinci su lijeni. Iko je sa Zelova. Ja nisam vidio većeg radnika od njega. Radio je dan i noć. Bio je sakristan pedeset godina. Po starinski je kitio oltar noćima pred svetkovinu Srca Isusova, a trebalo je sljedećega dana biti u pogonu. Brat Ivek Pakrac, koliko se on namučio ovdje u Palm! Brat Ivan Kolarević – krojač. Tipični Slavonac. Nevjerojatno tankoćutne savjesti.
Braća su išla na ispovijed svakoga tjedna. Nije bilo oćeš-nećeš. Zatim poslovi. Radili su puno. Kada dođeš živjeti u samostan, ne znaš gotovo ništa. I nije svaki brat znao sve. Ali je zato svaki brat znao nešto. Gledaš ga i učiš i malo-pomalo sam vidiš, ja to mogu. Od sestre sam učio kićenje. Išlo mi je teško, ali sam naučio. Učio sam raditi s crkvenim ruhom od brata Đakovca. Bili su to sveci.
Zajednica je odlična stvar. Imaš ljude koji te preferiraju i imaš ljude koji te ne vole. Ti koji te ne vole, oni te stalno opominju, kore, napadaju, ogovaraju. Ako nema plusa i minusa, nema svjetla. Zajednica je veliki blagoslov. U njoj čovjek sazrijeva.
Negdje osamdesetih počeo je opadati broj braće. Prvi koji je to primijetio, bio je p. General, Pedro Arrupe. Počeo je o tome pisati. Cijela 33. Generalna kongregacija Družbe Isusove bila je posvećena braći. Ali zakasnilo se. Nas je u Hrvatskoj pokrajini ostalo osmorica.
Kad vidiš Provinciju, imaš dojam da tonemo. Čini mi se da je to jako dobro. Nikad nemoj bježati od svojih teškoća i slabosti. Nikad se nemoj skrivat iza nekog drugog. Danas je moda misliti da će nas netko drugi promijeniti. Ako čovjek ne uđe u svoje srce i ne zavapi, Isuse pomozi mi da to svladam i promijenim, neće biti promjene. Mi tonemo i to je jako dobro. Jer će se isplivati. Kad čovjek tone, uči na svojim greškama. Na svojim greškama se treba učiti i dizati se prema Bogu. Zašto? Uvijek se treba pouzdati u Boga, a ne u svoje vlastite sile. Da ću ja nešto postići svojom sposobnošću, kreativnošću, znanjem, tehnologijom… Ma što ću ja!?! Samo Bog.
Još bih jednu stvar htio reći. Zahvaljujem dragom Bogu na svima onima koji su mi pomogli da krenem na taj put, da hodam tim putem i da ustrajem na tom putu.
Hvala i vama na strpljivosti. Nemojte što zamjeriti. Imam dvije karakteristike. Ne znam biti kratak i znam biti dosadan. Hvala vam lijepa!
Molitva za nova zvanja isusovačke braće
Bože, molimo Te,
Pošalji nam braću isusovce:
koji će brisati suze s lica umornih,
progonjenih i napuštenih;
Koji će dati ruke u kuhinji, radionici
i gdje god je potrebno služiti u
neuglednim i zahtjevnim poslovima;
Koji će slaviti Tebe kroz pjesmu i
uređenje liturgijskih prostora slikarskim
i kiparskim radovima;
Koji će otkrivati Tvoje tragove u prirodi i
brinuti se za sve stvoreno i svako
stvorenje Tvojom ljubavlju..
Pozovi Bože hrabru i domišljatu braću
u Družbu Isusovu da svojom molitvom i radom
budu Tvoja produžena ruka među nama!
Amen
Molitva: Marija Selak
Fotografije: Emita Blagdan
