„Gospodine moj i Bože moj!”
„On je uskrsnuo. Radost odsijeva na licima svih apostola. No Toma je žalostan. On nije bio u dvorani Zadnje večere kad je Gospodin došao. Ne, on nikome ne može vjerovati. Dok on sam ne metne svoju ruku u brazgotine Učiteljevih rana, srce mu se neće smiriti.
Isus je došao d dade mir srcima. Svim srcima. I srcu nevjernog Tome. I preko Tome tisućama drugih srdaca. Srcima osobito onih kojima će Toma kasnije objavljivati radosnu vijest Evanđelja – Indiji i njezinim narodima.
Isus je pred Tomom. Brazgotine Njegovih rana sjaju se kao žarko sunce. Toma, metni svoju ruku u njih! Ne, ne treba više! Pred suncem iščeznu sva tama. I tama Tomine nevjere je iščezla. I još više: njegova je vjera izgovorila one divne riječi koje su bile riječi spasenja za tolike duše: ‘Gospodine moj i Bože moj!’ Pokajanje, obraćenje, obećanje, predanje života u Njegovoj službi sve do mučeničke smrti pred hramovima maylaporskim.
O uskrsnuli Spasitelju, da bi Te svi koji Te još ne poznaju naskoro upoznali, da bi Ti dali svoju vjeru, svoje srce, svoj život, to je eto naša misijska molitva, to je naš uskrsni dar!”
Bošonti, 1956.
Preuzeto iz: Mirko Nikolić, Gabrić još govori, 121-122.
