Ziad Hilal, isusovac, projektni konzultor je za Sirijski projekt “Aid to the Church in Need”, što znači “Potpora Crkvi u nevolji”, koji je stacioniran u Aleppo još u listopadu 2016. godine. James Martin, isusovac, kontaktirao ga je putem elektroničke pošte o misteriju koji se tamo dogodio.
Prenosimo intervju u cijelosti.
Možeš li opisati situaciju preživjelih u Aleppou u ovom trenutku?
Od trenutka izbijanja oružanog sukoba u 2012. godini koji traje dan danas, Aleppo je platio najveću cijenu na različitim razinama: društvenoj, ekonomskoj i ekološkoj, a da ne spominjem humanitarnu krizu.
Mnogi su morali napustiti svoje domove i trgovine tijekom nasilja. Toliko života je pogubljeno, ostavljajući bezbroj udovica i siročadi. Drveća i klupe su poslužile kao ogrjevi za grijanje. Mnogi su bili na ulicama, u napuštenim tvornicama, i poluizgrađenim zgradama upravo pri početku zime. Većina evakuirane djece su ostali bez odgovarajuće nastave ili školovanja za posljednje tri godine. To je katastrofa za nadolazeću generaciju.
Povijesne crkve u starom gradu su uništene poslije obnove. Aleppo je prije rata bio dom za 5 milijuna ljudi, a sada ih je ostalo samo 1.5 milijun. Prije šest godina, kršćana je bilo 120 tisuća, a danas ih je ostalo 30 tisuća.
Što očekuješ od globalne zajednice?
Kada je izbio rat, regionalne i globalne sile su se pomakle na stranu i nisu oklijevale da rat podrže novcem, oružjem i vojskom. U borbi je bilo više stranih, nego domaćih. Međunarodni mediji su se ponijeli negativno i provokativno – umjesto da su prikazivali dobru stranu drugih stranaka, prikazali su nasilje i njihovu negativnu stranu. Nisu uzeli u obzir da bi takav način odvelo u ništa nego u dublje pukotine srži Sirije. Sve je bilo izgubljeno. Sugrađani su postali neprijatelji, a ne braća i sunarodnjaci.
Ako “slobodan” zapadni svijet gleda kako Sirijci pate, kako se onda usuđuju govoriti o ljudskim pravima i pisati kako naša djeca trebaju osnove civilizacije? Ne žive samo Sirijci od humanitarne pomoći. Sirijci žive onda kad su u mirnom snu pored svoje djece, rodbine i najbližih u svojoj domovini. Svaki Sirijac želi i moli za to da se borba zaustavi i da se pomire strane, tako da mogu obnoviti svoju zemlju i živjeti dostojanstveno, bez potrebe za humanitarnom pomoći.
Kako su ovi događaji u zadnjih šest godina izazvali (ili promijenili) tvoju vjeru i vjeru tvog stada?
U zadnjih šest godina, crkva u Siriji je pretrpjela štetu kao i Sirija. Kršćani su pretrpjeli kao i njihovi sugrađani. Crkva je podnijela pet mučenika svećenika i jednu časnu sestru. Dva biskupa i tri svećenika su oteti, a da ne spominjem tisuće mučenika i otetih običnih kršćana. Polovica bogomolja su uništene ili djelomično oštećene.
Iako je broj kršćana opao za pola, zvona i dalje zvone.
Preživjeli vjernici i dalje idu u crkve na bogoslužje. Djeca idu na kateheze i dnevno prisustvuju na sv. misi sa svojom obitelji. Novorođenčad se krsti i mladi parovi se vjenčavaju. Činimo sve u svojoj moći da živimo svoju vjeru kao i prije nego je izbio odvratni rat.
Naša vjera je još uvijek snažna, a kroz naše crkve, humanitarne i društvene pomoći, pokušavamo izgraditi mir i pomirenje. Isusovačka služba za izbjeglice pruža 10 tisuća toplih obroka svaki dan, uz medicinsku i društvenu uslugu za sve potrebite u Aleppu, bez obzira na njihovu religijsku pripadnost.
Gdje pronalazite Boga?
Pronalazimo Boga u svim milostima koje dobivamo od drugih. Pronalazimo Boga u svakodnevnoj molitvi u svojoj crkvi, zajedno s moliteljima u univerzalnoj crkvi i u našem radu s muslimanima. Život kršćanina mučenika Frans van der Lugta, isusovca, svjedoči kako je Bog prisutan i u srcu svakodnevnog nasilja. Otac Frans je pretvarao ovo nasilje u ljubav prema susjedima koji su različitog mišljenja i vjerskog uvjerenja. Pretvorio je isusovačke kuće u Homsu u kuću gdje se sastaju i kršćanske i muslimanske obitelji, gdje oni međusobno dijele: hranu, piće, pa čak i molitve.
U takvim djelima, možemo reći da Bog postoji u bilo kojoj osobi koja treba našu prisutnost. Kao što je Papa Franjo rekao: “Živjeti kao prava Božja djeca, znači ljubiti bližnjega i biti blizu onima koji su usamljeni i u teškoćama”.
Bojite li se?
Unatoč otežanim uvjetima, nasilje i bolove koje smo pretrpjeli za vrijeme rata, nastavljamo našu misiju, opasnu misiju. Naravno, jednom postaneš bojažljiv uzimajući u obzir pogibelji i nasilje, da te to sve vodi pravo u smrt, ali naša čvrsta vjera nam pomaže pobijediti taj strah, znajući da je Bog s nama bez obzira na bilo što. Naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist nas naučava: “Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje. Neka se ne plaši srce vaše i neka se ne boji!” (Iv 14, 27). Nada je uvijek jača od straha.
Izvor: America Magazine
Preveo: sk. Ivan Marinković, DI.
