Možda ste već čitali neki od članaka koji opisuju faze generalne kongregacije: specifičan element u “načinu postupanja” isusovaca pri izboru svog vrhovnog poglavara je i takozvana murmuracija (murmuratio).
U Konstitucijama, sv. Ignacije je čvrsto inzistirao da bi se izbor generala odvijao u ozračju molitve, rasuđivanje, u ozračju u kome se prvo mjesto ostavlja Duhu Svetomu. U tom kontekstu nema mjesta za “partije”, “kampanje” niti za kandidature. U stvarnosti, svi isusovci mogu biti izabrani za Generala, iako obično onoj koji biva izabran je čovjek velikog iskustva koji je već izabran od Provincije i zato je član Kongregacije.
Premda je za izbor davao prednost duhovnim sredstvima, sv. Ignacije nije zaboravio na ljudski razbor (inteligenciju). Elektori moraju moći dobiti informacije o osobama koje smatraju prikladnima da postanu vrhovni poglavar. Razgovarati se može pojedinačno s jednom osobom posebno; u ovoj fazi, ne mogu se formirati skupine za diskusiju. Između pojedinih trenutaka izmjena informacija, svatko, prema svom ritmu, može poći moliti u kapelici o onome što je čuo u razgovorima.
Murmuracija se obavlja iza zatvorenih vrata i, u toj fazi, ne mogu se postavljati pitanja elektorima u izmjenama koje su, pod vodstvom Duha Svetoga, tamo vodili prije izbora jednog od isusovaca. Usprkos toge, usudili smo se pitati patra Charles Chilinda iz provincije Zambia-Malawi da nam ispriča o onome čega se sjeća od murmuracije iz 2008. godine. P. Chilinda, koji je sada član skupine koji se brine za video 36. kongregacije, bio je delegat svoje provincije za vrijeme prethodne kongregacije, u kojoj je izabran p. Adolfo Nicolàs. Evo što nam je povjerio:
Među prisutnima, poznavao sam samo nekoliko članova iz Afrike i SAD-a. Počeo sam susretati različite delegate, jednog za drugim, i osjetio sam veliku otvorenost i puno raspoloživosti. Slušao sam govor o isusovcima koje nisam nikad upoznao ali, u kratko vrijeme, mogao sam izgraditi prilično jasnu sliku o tim ljudima. Kako sam profesionalac za audio-vizualna sredstva, rekao bi da sam polazio od mutne slike koja je, malo pomalo, postala jasna (fokusirana). Izmijenio sam mišljenje s nešto više od dvadesetak “drugova” i proveo sam duge trenutke u molitvenoj šutnji. Nisam nikada osjetio da me se guralo prema posebno određenom “kandidatu”; vladala je velika klima slobode.