P. John Dardis dolazi iz Irske i predsjednik je konferencije evropskih isusovaca. Pitali smo ga da iznese svoje razmišljanje o tome kako evropsko iskustvo može doprinijeti 36. GK, polazeći od toga što je učinjeno u pripremnoj fazi. Te koje su njegovi osobno utisci o ovim danima.
Prvi put u povijesti generalnih kongregacija, konferencije su pozvane a obave aktivnu ulogu prije općeg zasjedanja. To je način priznanja univerzalnosti Družbe Isusove, koje se mora integrirati u svom načinu postupanja. Pokrivamo veliki zemljopisni prostor od Irske do Sirije i Libanona, od Švedske do Sjeverne Afrike, više nas je od 50. Kada smo se sastali, napravili smo posao koji se tražio u pripravi 36. GK, no prije svega počeli smo jedni druge poznavati i razmišljati o vrsti problema kojima Družba Isusova mora danas odvažno pristupiti.
Kako možemo pronaći naše jedinstvo, polazeći od naših razlika? Rekao bih „razgovarajući“. Čini se banalnom stvari, no kada da mi isusovci podijelimo probleme, zabrinutosti, kada stavimo zajedno želje, težnje, nadilazimo poteškoće jezika preko zajedničke želje da služimo Kristu. Ponekad se sučelimo zbog različitog mišljenja? Naravno, no to je zdravo; bilo bi opasno ako bi ostala zakopana.
Kada se zapitam što bi evropljani trebali pridonijeti Kongregaciji, mislim prvo na naše izazove. Mučimo se sa zvanjima, na primjer. Učinili smo pogreške i to možemo podijeliti. Općenito govoreći, vjerujem da, kada pogledamo XX. stoljeće u Europi, naša je povijest strašna: fašizam, staljinizam, svi ti „izmi“ s kojima smo se susreli, čime smo se međusobno odredili i što smo nametnuli svijetu. Naučili smo da ideologije doslovno mogu ubiti milijune osoba. Tako, pred današnjim ideologijama, sekularizma, konzumerizma, individualizma koji ranjavaju čovjekov duh, imamo nešto kazati.
Mi isusovci imamo vježbe, koje imaju svrhu osloboditi osobe, da bi mogle pomoći ljudima da nađu Boga i nađu slobodu od „izama“ i od ideologija.
S osobnog stajališta, razmišljajući o onome što smo proživjeli od kada smo započeli, najdirljiviji trenutci odnose se na ostavku Adolfa Nicolàsa, koja se zbila na tako jednostavan i ponizan način i govor patra Lombardija u zahvalnost p. Nicolàsu. Nisu bile samo misli, bilo je nešto dirljivo, nešto što je dotaknulo srce sviju. I sama Kongregacija nije isklučivo podjela ideja; ona je nešto što uključuje prijateljstva i veze, nešto što je dio isusovačkog života od početak. Ignacije i njegovi drugovi bili su prijatelji: vjerojatno su se i svađali, no duboko su dijelili svoje osjećaje jedni prema drugima.
Nismo transnacionalno poduzeće koje pravi analizu potreba, vrednuje izazove i programske strategije. Promatramo potrebe svijeta, no nastojimo gledati očima Trojstva, Božjim milosrdnim pogledom. Susrećemo se s migracijom, siromaštvom, prilike s domorodačkim osobama, sekularizacijom, gubitkom vjere. Ako to ne gledamo pogledom Trojstva, izaći ćemo obeshrabreni. No Trojstvo, svojim razumijevanjem, gleda nas na suosjećajan način, s našim granicama s našim sredstvima. Vrlo je važno za nas da usvojimo tu istu perspektivu. Da, nastojimo biti s Ignacijem, Franjom Ksaverskim, Petrom Faberom i s Trojstvom. Možda zvuči malo pretenciozno, no radi se o molitvenom ponašanju prema svijetu i prema nama samima: to je ono što me pokreće za vrijeme cjelokupnog iskustva Kongregacije.
