Povijest Družbe Isusove
Družba Isusova
Družba Isusova svoju povijest temelji na dubokome duhovnome iskustvu svetoga Ignacija Lojolskoga u Manresi. Nakon razdoblja provedenoga u Manresi, Ignacije svoje iskustvo želi podijeliti i s drugima, no vrlo brzo shvaća da bez škole neće moći pomagati dušama. U njemu se tako rodila odluka da postane svećenik. Iako je tada već imao 30 godina, poduzeo je jedanaestogodišnji studij koji je završio na tada najpoznatijemu sveučilištu – pariškoj Sorbonni.
Ignacije je vrlo brzo napisao Formulu Instituta, dokument u kojemu je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice. Predao ju je Papi na odobrenje. Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. godine bulom Regimini militantis Ecclesiae svečano odobrio tu novu redovničku zajednicu – Družbu Isusovu. Ignacije je bio izabran za prvoga vrhovnoga poglavara i tu je službu obavljao sve do svoje smrti 1556. godine.
Prijatelji u Gospodinu
Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali “prijatelji u Gospodinu”. Osim Ignacija tu su skupinu činili: Franjo Ksaverski, Petar Faber, Alfonz Salmeron, Diego Laynez, Simon Rodriguez i Nicola Bobadilla. Oni su u kapeli na Montmartreu, sjeverno od Pariza, položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. godine. Odlučili su da će nakon studija i ređenja otputovati u Jeruzalem i tamo djelovati među muslimanima. Ako pak to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio prema Svetoj zemlji, plan s Jeruzalemom im je u konačnici propao. Stoga su se uputili prema Rimu te su se, stigavši u Vječni grad, stavili papi Pavlu III. na raspolaganje. On ih je bez oklijevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih “reformiranih svećenika”, kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge talijanske gradove.
Širenje Družbe
Isusovci su se ubrzo proširili svuda po Europi. Najprije su se angažirali u školstvu. Ignacije je osnovao “Rimski kolegij” koji je papa Pavao IV. godine 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, a koje od 1583. godine nosi ime “Gregorijana”. Za izobrazbu mladića koji se spremaju za svećeništvo i dolaze iz njemačkoga govornoga područja papa Julije III. uz pomoć Ignacija osnovao je 1552. godine u Rimu “Collegium Germanicum”, koji se 1580. godine spaja s mađarskim kolegijem te i danas nosi ime “Collegium Germanicum et Hungaricum”. U novije je vrijeme isusovcima povjereno učilište “Biblicum” za promicanje biblijskih znanosti i “Institutum Orientale” koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu.
U apostolatu Družbe Isusove misije su od samoga početka zauzimale važno mjesto. Isusovci kao misionari putuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku. Osim spomenutoga svetoga Franje Ksaverskoga (1506-1552) koji je misionarski djelovao u Indiji, Ceylonu, Malaju, na Molučkim otocima i u Japanu, treba istaknuti i talijanskoga isusovca Mattea Riccija (1552-1610), jednu od ključnih figura u isusovačkim misijama u Kini, a koji je djelovao na carskom dvoru u Pekingu kao astronom i matematičar. Također valja spomenuti primjer španjolskoga isusovca svetoga Petra Klavera (1580-1654) koji se čitavim svojim bićem posvetio apostolatu crnih robova dovedenih iz Afrike u Kolumbiju.
U svom su se radu isusovci služili tiskarstvom, glazbom i sakralnom umjetnošću. Svoje su crkve gradili uglavnom u baroknom stilu. Od osnutka reda isusovačko je kazalište predstavljalo važno pedagoško sredstvo jer je u sebi sjedinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, a kod mjerenja temperature prvi su upotrijebili živo srebro. Isusovci su također otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu. Sudjelovali su u stvaranju osnova analitičke geometrije, te su postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci. U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume – Indijance, u stalna sela, takozvane redukcije. Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne i na privrednom području, no propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom, dobrima koja su ostvarivale i robovima.
Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja te su bili angažirani u rješavanju gorućih problema, red je dolazio u neprilike. Iz tog su razloga isusovci doživljavali divljenje, ali i progone. Papa Klement XIV., pod pritiskom kraljevske loze Burbona i pokreta jansenista, potpisuje dekret kojim dokida Družbu Isusovu 1773. godine. No nakon više od četrdeset godina, točnije 1814. godine, papa Pio VII. je bulom Sollicitudo omnium ecclesiarum ponovno uspostavio Družbu koja djeluje sve do danas.
“Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama”.
Isusovci danas…
Isusovci danas vode više od 800 školskih i odgojnih ustanova te brojna sveučilišta u više od 60 zemalja. Na njima se školuje više od dva milijuna mladih ljudi. Oko 16.000 isusovaca danas djeluje u 112 zemalja diljem svijeta. Budući da Družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci su angažirani u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS), u ekumenskom dijalogu kao i u dijalogu s nekršćanskim religijama. Vode i papinsku zvjezdarnicu, a valja spomenuti kako brojni isusovci diljem svijeta rade u sredstvima društvenog priopćivanja: na radiju, televiziji, internetu, u filmu i tisku. Konačno, treba istaknuti da je 2013. godine prvi put u povijesti jedan isusovac postao papa: riječ je naravno o Jorgeu Mariju Bergogliu koji je uzeo ime Franjo.