Pater Ante Vukoja, svećenik i redovnik iz Družbe Isusove, nakon duge i teške borbe s bolešću, 19. ožujka 2014. godine preminuo je u Gospodinu u 71. godini života, 53. godini redovništva i 42. godini svećeništva. Sprovod je na zagrebačkom groblju Mirogoju vodio monsinjor Valentin Pozaić, pomoćni Zagrebački biskup, a na sprovodu su govorili monsinjor Juraj Jezerinac, vojni biskup u ime Vojnog ordinarijata RH i p. Ante Tustonjić, Provincijal hrvatskih isusovaca. Na sprovodu su bili mnogobrojni poznavatelji i prijatelji p. Ante iz Zagreba, Osijeka, Splita, Rijeke, Jastrebarskog te svećenici vojni kapelani s kojima se p. Ante rado družio.
Pater Ante Vukoja rodio se 5. siječnja 1943. godine u mjestu Doline kod Prnjavora u Bosni i Hercegovini, a kršten je odmah sutradan 6. siječnja u župi sv. Ante u Prnjavoru. Ante je bio četvrto i najmlađe dijete u oca Karla Vukoje i majke Marije rođene Antunović. Imao je još dva brata i jednu sestru od kojih su još živi brat Mijo i sestra Emilija, odnosno časna sestra Ancila, klanjateljica Krvi Kristove.
Pater Vukoja je nedugo nakon svog rođenja ostao bez majke. I premda je se nije mogao sjećati, uspomena na tu junačku ženu duboko se usjekla u njegovo srce. Radi se o pravoj mučenici iz ljubavi, budući da su je partizani strijeljali jer je pomagala jednom ranjenom vojniku. Nedugo nakon tog tragičnog događaja cijela se obitelj preselila u Slavonski brod gdje je Ante završio osnovnu školu i nakon toga pošao u Zagreb u Dječačko sjemenište na Šalati. Godine 1961. stupio je u isusovački novicijat, koji je tada bio na Fratrovcu u Zagrebu. Prve zavjete položio je na blagdan sv. Ignacija, 31. 7. 1963. Nakon odslužene vojne obveze u Tetovu i Kičevu (Makedonija) vratio se u Zagreb gdje je na Jordanovcu nastavio svoj studij filozofije i teologije. Sluga Božji, kardinal Franjo Kuharić, zaredio ga je za svećenika 25. lipnja 1972. godine. Poglavari su ga odmah poslali na daljnje studije u Napulj, gdje je postigao stupanj magistra teologije. Po povratku sa studija imenovan je kapelanom u mladoj župi Višnjevac kod Osijeka, i ostao tamo od 1974. do 1976. kad je preuzeo službu župnika na Zametu nad Rijekom. Tu je ostao gotovo deset godina, do 1986. poslije čega je imenovan župnikom na Visokoj u Splitu. Četiri godine je ostao na toj župi, a onda se vratio u Zagreb gdje je 1990. bio imenovan ekonomom Dječačkog sjemeništa na Šalati. Tu je ostao sve do 1996. kad preuzima službu ekonoma i katehete mladih pri isusovačkoj rezidenciji i Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Još dok je bio na Šalati odlazio je kao svećenik dragovoljac u Jastrebarsko gdje je bio na raspolaganju tamošnjim vojnicima i polaznicima dočasničke škole Hrvatske vojske. Tako je 2001. bio imenovan kapelanom vojne kapelanije sv. Sebastijana – DČŠ „Dr. Ante Starčević“ u Jastrebarskom. A od rujna 2006. pa do svoje mirovine 2011. bio je kapelan vojne kapelanije „Gospe Snježne“ u Sjedištu Ministarstva obrane i u Zapovjedništvu Glavnog Stožera Oružanih Snaga Republike Hrvatske u Zagrebu. Nakon umirovljenja preselio se u isusovačku rezidenciju i Dom za stare i nemoćne na Fratrovcu. Preminuo je na blagdan svetoga Josipa, nakon duge i teške bolesti u bolnici „Rebro“ u Zagrebu.
Možemo reći da je gotovo cijeli život patra Vukoje bio obilježen nemalim teškoćama, križevima i raznim iskušenjima. Ipak, u svemu tome ostao je postojan u svojoj vjeri i djetinje odan Božjoj volji. Tragična majčina smrt te kasnije dugotrajno i bolno hrvanje s bolestima nisu u njemu ugasile prirodnu vedrinu i jednostavnu otvorenost duha kojom je s lakoćom pridobivao ljude s kojima je komunicirao. On je prije svega bio dobar čovjek. Po naravi je bio vedar i spreman na šalu i prijateljsko druženje s ljudima. Htio je i znao strpljivo slušati druge, suosjećati s njima u njihovim mukama i, kad je bilo prikladno i potrebno, dati pravi savjet i uputiti riječi ohrabrenja i utjehe. Dok je radio u Hrvatskoj vojsci kao vojni kapelan imao je puno osobnih razgovora s vojnicima i časnicima HV koje je pripremao za svete sakramente. I nakon što je došao u mirovinu ti ljudi su mu još dolazili na razgovore i savjete. Pater Ante je imao istinske ljubavi za čovjeka i nije gledao na sat, nego u lice i dušu čovjeka s kojim je razgovarao.
Na župama je bio omiljen i cijenjen pastoralni radnik, zauzet za potrebe svojih župljana. Imao je oka i srca, ne samo za duhovne potrebe, nego i za materijalno stanje svojih vjernika. Znao je s lakoćom pridobiti mlade da se i oni uključe u obilaske bolesnih i starih u župi. U vojsci je bio prepoznat kao častan i zauzet svećenik, uvijek na raspolaganju, pouzdan i predan svom poslanju. Volio je rad s vojnicima i s radošću je odlazio svako jutro na posao. Uveo je između ostalo i duhovne vježbe i bračne susrete za pripadnike Oružanih snaga RH. Služio je drugima iz ljubavi. U teški vojnički život unosio je dašak Božje ljubavi i Isusove brige za povjerene mu duše. U vojarni u Jastrebarskom izgradio je prekrasnu kapelicu za vojnike i časnike HV. Ali puno više od vanjske građevine, p. Ante je gradio prekrasne Božje hramove u srcima osoba koje mu je dragi Bog stavio na njegov životni put.
Uz velike poteškoće koje mu je stvarala šećerna bolest, imao je velikih problema sa srcem, oslabljenim vidom, plućima i jako teškim disanjem. Sve je to hrabro, pa i s humorom podnosio. Na pitanje kako mu je, uvijek je odgovarao da je dobro i da će biti bolje. Svojom patnjom nije želio opterećivati ljude s kojima je živio i koji su ga posjećivali. Za njega se stvarno može reći da je danomice uzimao svoj križ i hrabro ga nosio za Isusom kome je vjerovao, koga je svim srcem ljubio i koga je nastojao iz bližega slijediti.
Pater Ante se odlikovao u dvjema najvažnijim stvarima: u bogoljublju i čovjekoljublju. Volio je Isusa i svojim redovničkim i svećeničkim služenjem i naviještanjem Kraljevstva Božjega pokazivao je i dokazivao svoju ljubav prema Bogu. A svojim čovjekoljubljem prema konkretnim osobama, izgrađivao je bolji svijet, trošeći svoj život u službi braći ljudima.
Kad je u svibnju 2011. godine slavio pedeset godina u Družbi Isusovoj, u kratkom osvrtu je između ostalog napisao: „Osjećam zahvalnost Bogu i Družbi Isusovoj. (…) Skoro uvijek osjećao sam nevidljivu prisutnost, u vrijeme formacije, Božju i moje majke mučenice ljubavi. Zato nikad nisam posumnjao u svoje zvanje. (…) Potpuno sam uvjeren da nikad ne bih postao svećenik, isusovac, da Bog i moja majka nisu bili tako blizu mene. Mene je zaista vodila Božja ruka!“
Pater Vukoja bio je lijepe naravi, lako ga je bilo nasmijati, a i on je volio druge razveseliti. I u svojoj teškoj borbi s bolestima, znao je zadržati vedar duh. Često smo mu znali govoriti da ima devet života, jer se čudesno vraćao u život i onda kad su već gotovo svi dizali ruke od njega. I kad je počeo gubiti vid, i kad je naposljetku morao ostati bez desne noge, znao se našaliti na svoj račun. Rado je i s veseljem služio sakramente i pastoralno djelovao gdje god je bio poslan. Neka mu Gospodin udijeli mjesto među svetima svojim, neka u Njemu pronađe mir i spokoj svojoj duši.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Propovijed p. Mije Nikića sa sprovodne mise p. Ante možete pročitati ovdje.
