Na misijsku nedjelju, 21. listopada 2012., uoči svečane euharistije na Trgu sv. Petra u Vatikanu, papa Benedikt XVI. proglasio je sedam novih svetaca Katoličke crkve. To su Jacques Berthieu (1838-1896), Pedro Calungsod (1654-1672), Giovanni Battista Piamarta (1841-1913), Maria Carmen Salles y Barangueras (1848-1911), Marianne Cope (1838-1918), Kateri Tekakwitha (1656-1680), Anna Schäffer (1882-1925). Za Družbu Isusovu posebno značenje imaju kanonizacija p. Jacquesa Berthieua, svećenika Družbe Isusove koji je podnio mučeništvo 1896. na Madagaskaru. Zatim kanonizacija Pedra Calungsoda, katehiste laika s Filipina. Sv. Pedro je podnio mučeništvo 1668. godine zajedno s bl. Diegom Luisom de San Vitoresom, svećenikom Družbe Isusove kojeg je pratio u navještanju vjere na filipinskom otočju. Prva svetica indijanka Kateri Tekakwitha također je povezana s Družbom od svojih početaka u vjeri pa sve do smrti u isusovačkoj misiji Kahnawake, južno od Montreala.
U svojoj propovijedi Sveti Otac je, govoreći o sv. Jakovu Berthieu, zaželio “da život ovog evangelizatora bude ohrabrenje i uzor svećenicima, kako bi poput njega bili Božji ljudi! Neka njegov primjer pomogne mnogobrojne kršćane koji su danas progonjeni zbog vjere! Neka njegov zagovor, u ovoj godini vjere, donese plodove za Madagaskar i za čitav afrički kontinent.”
P. Adolfo Nicolás, vrhovni poglavar Družbe Isusove, uputio je svim isusovcima povodom kanonizacije p. Jacquesa Berthieua pismo u kojem ističe “neka nam Duh Sveti pomogne staviti u praksu izbore Jacquesa Berthieua: njegovu strast prema zahtjevnim misijama koje su ga odvele prema drugim zemljama, drugim jezicima i drugim kulturama; njegovu osobnu privrženost Gospodinu koju je pokazivao u molitvi; njegov pastoralni zanos, koji je bio istovremeno i bratska ljubav prema vjernicima koji su mu bili povjereni i predanost da ih povede prema vrhuncima Kristova puta; i konačno, njegov život kao dar, izbor koji je živio svaki dan do svoje smrti koja ga je konačno suobličila Kristu.”
“Družba se raduje što Crkva kanonizira novoga sveca među nama, što ga predstavljakao uzor svim vjernicima i poziva nas da tražimo njegov zagovor” istaknuo je p. General.
Jakov Berhtieu rodio se u studenog 1838. g. u središnjoj Francuskoj, u okolici Montlogisa, Polminhac, u Auvergneu.Kršten je na sam dan rođenja. Seljačka obitelj iz koje je potekao bila je duboko prožeta kršćanskim načelima. Prvi je odgoj primio u kući, a zatim je pošao u seosku osnovnu školu. Svršivši je, njegov su odgoj preuzela školska braća u d’Aurillacu. U dobi od 15 godina s očevim dopuštenjem stupio je u malo sjemenište u Pléauxu. Nije bio nikakav briljantan đak, ali je ipak sretno svršio gimnaziju te stupio u veliko sjemenište u Saint-Flouru, gdje je 23. svibnja 1863. zaređen za svećenika. Njegov ga je biskup imenovao kapelanom u obližnjoj župi Roannes-Saint-Mary. Tu je mladi kapelan kroz 9 godina ustrajao u revnom i uspješnom apostolskom radu. Stekao je simpatije svih župljana, a kroz to je vrijeme u njemu pomalo dozrijevalo misijsko, odnosno redovničko zvanje.
Ostavivši svoju biskupiju, roditelje i prijatelje, stupio je u novicijat Družbe Isusove u gradu Pau. Bilo mu je tada 35 godina, dok njegovi sunovaci nisu imali ni dvadeset. Već sljedeće godine bio je premješten u teologiju u Vals, kod le Puya, da bi ondje obnovio, osvježio i produbio teološke nauke. Tu je s oduševljenjem slušao predavanja velikog apostola Srca Isusova oca Ramiéra te se i sam zanio kako za pobožnost Srcu Isusovu tako i za Apostolat molitve. Ožaren vatrom Srca Isusova odlučio je poći u misije. O. Berthieu ukrcao se 26. rujna 1875. u Marseilleu i krenuo put dalekog Madagaskara. Teško mu se bilo oprostiti od domovine, a još više od majke, ali on je tu žrtvu prihvatio jer je želio biti misionar.
Najprije je poslan na otok Sv. Marije. Tu se spotaknuo o poteškoće učenja domaćeg jezika jer mu pamćenje nije bilo baš osobito. Odatle je pošao na sam veliki otok u Tamatave, a zatim u Tananarive. Kao polje rada dodijeljena mu je pokrajina Betsiléo. Rat godine 1883. donio je njemu i ostalim misionarima mnogo nevolja. U nešto smirenijim prilikama o. Berthieu djelovao je kao župnik u distriktu d’Ambositra. Njegova posljednja postaja bio je distrikt d’Anjozorofadö. Nastojao se približiti svim ljudima, bavio se i socijalnim radom i poučavanjem. Prema svemu što je smatrao za pastvu važnim nije nikad ostao ravnodušan. Naročitu brigu vodio je za bolesnike i gubave. Doista je svima postao sve. Svi su mu govorili da je “dobar”. Njegovo je misijsko područje smatrano najperspektivnijim.
Opet je došlo do rata i o. Berthieu je pomagao svima. Pripadnici plemena Menalambe uhvatili su ga, zlostavljali, ranili u glavu te odveli u šumu. Ne znajući sada kako bi se riješili toga zatočenika, neki su mu predložili da si spasi život ali uz uvjet da više neće naviještati Evanđelje. Njegov je odgovor bio dostojan odgovora prvih mučenika kršćanstva: “Radije izabirem smrt.” Bio je dokrajčen toljagama. Kao Krist Gospodin, kao sv. Stjepan prvomučenik, i o. Berthieu je naglas i raširenih ruku molio za svoje ubojice. Bio je ubijen 8. lipnja 1896.
Pismo p. Generala povodom kanonizacije p. Jacquesa Berthieua u cijelosti je dostupno ovdje (PDF format).
