Ove je godine hodočašće u Rim koje je organizirao Centar Ignacije imalo posebno značenje. Povodom godine sv. Ignacija Sveta Stolica objavljuje dekret kojim se dodjeljuje potpuni oprost hodočasnicima koji pohode isusovačke crkve. Koja milost! Posebno za mene, koja sam odrasla u sredini gdje, kao dijete odradiš sezonu – bilo tebi to drago ili manje drago. Prvi put sam otišla na putovanje u trajanju od pet dana pred sam dolazak prvih gostiju. Onaj koji je samo jednom radio sezonu, zna koliko je posla i koliko se nezgodnih „sitnica“ može pojaviti kada se, nakon godine dane nekorištenja, u pogon stavlja kuća sa svim svojim dodatnim sadržajima. Duboko u svojem srcu sam zavapila, odvažila sam se i zamolila: „Bože, molim te, ti se pobrini za sezonu, a ja ću svoje vrijeme posvetiti Tebi. Želim boraviti s Tobom. Želim više provoditi vrijeme u tvojem miru, miru koji mi samo ti daješ. Taj mir je tako ispunjavajućiispunjajući. Ispuni sve one pore/praznine koje su tijekom života napravljene i spoji ih u jednu cjelinu koja daje veći smisao svemu što imam, a imam jako puno, što sam dobila od tebe direktno.“
No, da se vratimo Vječnome Gradu u kojemu možeš vremeplovom svojih misli otići u prošlost, a da tijelom istovremeno ostaneš u sadašnjosti. Ovaj grad koji je toliko povijesno i kulturološki jak, uvijek je živ, pun pustolovina, a ja uvijek gladna i željna doživljaja. Moram priznati, nikada me dosad nije razočarao. Želja za doživljajem gdje će Gospodin dotaknuti moje dubine i „pogoditi me strelicom iskrenog zadovoljstva“. Naravno, beskompromisno je uspio u tome.
Foto: Irena Vukčević
Krenimo redom. Ja sam osoba koju su učili i naučili da je tzv. multitasking ili hrvatski rečeno „raditi više poslova istovremeno“ vrlina koja se cijeni. Nakon cijeloga dana, konačno je došla večer. Polazak prema Rimu bio je u petak – i to prvi petak u mjesecu, te ujedno posljednji petak u devetnici Srcu Isusovu. Mogla sam birati između odlaska na svetu misu prije posla u 7:00 ili navečer u 19:00. Ja sam naravno izabrala lakše: idem na svetu misu u 19:00. Iako je prvotno bilo dogovoreno da polazimo u 21:00, dan uoči polaska i vrijeme se promijenilo na 20:30, što mi je još uvijek davalo više nego dovoljno vremena. Misa traje pola sata, a od stana do Mimare (gdje je bilo okupljanje pred polazak) izračunala sam da mi taksijem treba najviše petnaestak minuta. Naravno, nije sve išlo prema planu. Misa je ujedno bila i priprema za podjelu sakramenta Potvrde, što znači da je sveta pričest bila tek oko 20:00. Živci su mi već pomalo počeli popuštati, ali mi je bilo jasno da ne mogu izaći na pola mise… Počela sam se moliti da me Bog smiri i da mi da mir. Misa je završila, došla sam do stana, taksi me dočekao, zamolila sam ako je moguće da do 20:30 stignemo do Mimare. Taksist me pogledao, dignuo obrve i rekao će dati sve od sebe. Bila sam ljuta na sebe, jer mi to stvarno nije trebalo. Pred Mimaru smo stigli točno u 20:30 i bus je naravno kasnio. Odmah mi je bilo jasno: „Katarina, vježbaj se u prepuštanju Božjoj milosti. Biraj prioritete.“ Idemo opet, po 1001. put vježba predanja… Bus je kasnio onoliko koliko sam ja trebala u tišini ostati s Isusom. Ispričala sam se Gospodinu i u tišini svoga srca ga zamolila da bude sa mnom da mi da mir i blagost u dane koje slijede.
I to sam i dobila. Putovanje autobusom do Rima nisam ni osjetila. Krenuli smo u 21:00, a u Rimu došli rano ujutro. Ništa mi nije smetalo! Dapače, na neke sam se stvari samo nasmijala i nastavila spavati. Sjedila sam do prijatelja s kojim isto tako volontiram u Centru Ignacije, tako da smo se imali prilike još bolje upoznati i odmorit se. Došli smo u Rim i ja sam bila sretna kao dijete. Za mene koja sam svaki dan na cesti, da me bus dovede do lokacije, da ne moram misliti na nikakvu organizaciju: već je godišnji bio počeo. Odmah sam se počela glupirati, pozdravljati ljude na cesti: „Buon giorno/Buona sera“, što je na licima ljudi izazivalo iznenađenje, ali i osmijeh. Isto tako i ekipe iz busa. Bili smo smješteni u samostanu Kristovih sestra. Smještaj je bio odličan i to na samo pet minuta pješice od Koloseuma, deset minuta pješice do bazilike Santa Maria Maggiore. Kako to već biva u filmovima, tako sam si i ja dopustila da s trećeg kata, gdje me nitko ne vidi, pozdravim lijepu Italiju, divan Rim. Odmah smo morali ići dalje kako program nalaže. Na putu prema bazilici Svetoga Križa (Basilica di Santa Croce), koja je prva u nizu, prošli smo uz spomenik Sv. Franje Asiškog (Piazza Porta San Giovanni), što mi je bio još jedan podsjetnik na Božju ljubav prema meni. Iako nikoga iz autobusa nisam poznavala (osim prijatelja koji je isto volonter, a s kojim sam se uživo upoznala dva dana prije puta), vrlo brzo smo se kao ekipa zbližili. Snimili smo vrlo zanimljive i neobične fotografije. Popodne smo obišli crkvu sv. Ignacija, sobu sv. Ignacija, te slavili svetu misu. Na misi smo već bili kompaktna ekipa: pjevači, čitači, čak i vrlo ozbiljne osobe su vrlo brzo popuštale od svoje ukočenosti i dopustile si da se opuste. Večera je bila OK. Jedan konobar na jedan autobus – svaka čast za njega, na deset minuta pješice od samostana. Što se tiče kvalitete hrane, bila je u redu. Uvijek se može otići u skuplji restoran. S obzirom koliko je koštalo ovo cijelo putovanje (1.950,00 kn) čini mi se da je sve ovo bilo vrlo jeftino. Navečer smo imali zajedničku molitvu egzamena u obliku magis kruga. Kao voditeljica grupe (jedna grupa je imala 5 osoba), morala sam se ipak malo pripremiti. Ovo je bilo jedino što sam morala pripremiti: sebe za druge. Nevjerojatno je koliko, služeći drugima možemo učiti. Spoznati stvari koje uopće nismo smatrali važnima. Egzamen je posebna molitva. Divno je kada imaš ljude s kojima možeš podijeliti nešto i to ostane unutar grupe.
Foto: Irena Vukčević
Drugi dan smo svi sretni i nasmijani (barem u mojim očima), krenuli na doručak „laganini“. Nakon doručka, pošli smo prema Gregorijani i Biblicumu. Kada je sv. Ignacije stigao u Rim, zajedno sa svojim sljedbenicima, uočili su da ima jako puno ljudi bez osnovnog obrazovanja. Tako sv. Ignacije postavlja temelje Papinskog sveučilišta Gregoriana, uspostavivši 1551. godine školu gramatike, čovječanstva i kršćanskog nauka – besplatnu – koja se stoljećima zvala Rimsko učilište (Collegio Romano). Gregorijana je dobila naziv Gregorijana, jer je papa Grgur financijski podupro učilište, čime je kasnije i omogućeno da postane sveučilište. Nasuprot Gregorijane nalazi se Biblicum (Papinski biblijski institut) sveučilišna institucija Svete Stolice – centar visokih studija Svetog pisma – za promicanje biblijske doktrine i svih srodnih studija u skladu s Učiteljstvom Crkve. Sjećam se jako dobro da mi je dolazio osjećaj strahopoštovanja prema našoj vjeri; koliko je naša vjera velika i duboka, a koje temeljne stvari mi učimo, koliko toga ima na ovome svijetu, a mi se zadovoljavamo s tako površnim stvarima/površnim odnosima.
S obzirom da smo dobili slobodno vrijeme do 12:00, kada je bio predviđen susret s Papom na Trgu svetog Petra na molitvi „Angelus“ s papom, našla sam sebi slične duše i s još dvije djevojke, u dogovoru s p. Stankom Pericom – našim vodičem, krenule u obilazak grada, napravile koju fotkicu. Ahhh, žene.. Uživala sam šetajući ulicama grada, razmišljajući o povijesti grada. Ovdje svaki kutak ima povijest, svoju priču. Kvirinalska palača (službena rezidencija predsjednika), Fontana di Trevi, Anđeoska tvrđava, Vatikan za sebe…. Divno je izgubiti se u Rimu (srećom imamo GPS, pa nije veliki problem naći što želiš).
Našli smo se svi na Trgu svetog Petra, poslušali što papa poručuje, te smo imali slobodno do 15:00 sati. Konačno je došao red na „il gelato“. Pravi, originalni talijanski, sa svime … Kako kaže sv. Ignacije: “ne zasićuje i ne zadovoljava dušu obilje znanja, već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari”. Volim ovog sveca, puno toga je doveo u red u mojem životu.
Foto: Katarina Bukša
Odlaskom na jednostavan sladoled, još smo se više upoznali kao grupa, a kako nisam bila posebno vezana za nekoga, mogla sam si rasporediti vrijeme i društvo kako sam htjela. Bilo je divno. To popodne sam uspjela još ukrasti vrijeme i, na povratku u samostan, svratila sam do Svetih stuba. Tu mi je Gospodin dao još jedan blagoslov. Vrlo jasno mi je dao do znanja da ne gledam u svoju prošlost, nego da mi je pogled usmjeren uvijek prema njemu. I stvarno je takav bio moj put stubama prema gore. Dok sam gledala prema vrhu – uopće nisam osjetila opterećenje, čim bih se okrenula da vidim koliko je ljudi, odmah sam osjetila težinu drvenih stuba kojima sam se klečeći kretala…
Kasnije smo posjetili još jednu veličanstvenu crkvu – Baziliku Santa Maria Maggiore. Moram pohvaliti vodiče i osobu koja se sjetila da nam nabavi slušalice. Mogla sam čuti sve što su govorili, a da se ne guram u prve redove da nešto čujem. Imali smo pet vodiča. Svi profesionalni. Toliko detalja, a u svakom trenutku su znali zadržati pozornost sviju nas. Večera, Magis krug, i naravno slobodno vrijeme navečer. U ponedjeljak ujutro uslijedio je posjet Bazilici svetog Petra. Koje bogatstvo naša Crkva ima! Iznimno bogata riznica. Ako sam što htjela pogledati u Rimu, onda su to bili Vatikanski vrtovi, Sikstinska kapela i Vatikanski muzej. Ali nisam. I moram reći da je bolje tako. Podijeli smo se u dvije grupe (jer u Baziliku se ulazi u grupama od po 30 ljudi, što je nama bilo dovoljno za dvije grupe). Otišla sam s grupom na kupolu. Kakav pogled! Divno. S kupole sam vidjela famozne Vatikanske vrtove. Red, rad i disciplina. Sve posloženo tip-top. Uživala sam u pogledu iz ptičje perspektive. Spustile smo se u Baziliku u kojoj svaki detalj ima svoje značenje. Svaki dio Bazilike je važan. Sve sam to promatrala i razmišljala kako bih mogla ponešto preslikati i na svoju kuću i okućnicu. Kako je to Bog dobro zamislio. Kako je važno vraćati se izvoru. Izvor je uvijek čist. Na izvoru se uvijek možeš napojiti, koliko god puta došao, koliko god puta prije tebe netko bio došao: uvijek je svježe i novo. Poslijepodne smo išli u katakombe, gdje smo slavili svetu misu. Moram priznati da mi se pri posjetu katakombama najviše urezala crkvica gdje piše: „Quo vadis?“ Mala kapelica, ali posebna toplina na srcu. Isto kao i dan nakon mala kapela u La Storti. Vjerojatno mi se to posebno urezalo, jer se na tim mjestima Bog obratio sv. Petru, odnosno sv. Ignaciju u La Storti. Moram još jednom pohvaliti sve govornike/vodiče na čelu sa p. Stankom. Stvarno je bilo divno osmišljeno. Malo dalje od ranije spomenute kapelice je veličanstvena crkva gdje smo imali misu. Utorak popodne, nakon posjeta Panteonu, odlučila sam da ću si uzeti malo vremena za šoping (ipak sam u Rimu). Nevjerojatno je kako se stari trgovci, domaći ljudi, još uvijek vole cjenkati. Preporuka je otići samo kod originalnih domaćih trgovaca. Neusporediva kvaliteta. Bez srama se cjenkati uz pristojnu granicu, naravno. Nakon toga smo imali večeru, Magis krug i naravno zadnja večer – slobodno vrijeme. Kako smo već bili navikli, navečer se znala skupiti ekipica u dvorištu; lagano piće, grickalice i dobra tema. Ja sam uspjela naći dvije nemirne duše koje su odlučile prošetati ulica Rima kasno u noć. I bilo je super, naravno. Fontana di Trevi izgleda velebno. Gužva kao u podne. Ono na što nismo računale jest, da su časne zaključale samostan s tri ključa i spremile ga tako da ga nitko nije mogao naći. Kako smo ušle, neka ostane naša mala tajna. Srećom, i tu nas je dragi Bog čuvao.
Sutradan smo već u osam ujutro trebali biti spremni za „check-out“, prije toga misa i doručak. Audijencija kod Pape, vrijeme za suvenire i ostale sitnice i put natrag. Divno je bilo ovih pet dana u Rimu, zahvalna sam Bogu na svim darovima: na divnim ljudima, na novim poznanstvima, na svim iskustvima, a najviše od svega što mi je odmorio glavu… kako je rekao sv. Ignacije: ad maiorem Dei gloriam – sve na veću slavu Božju.
Katarina Bukša
Foto: Željko Špiljak
