Vijesti Isusovačke europske konferencije donijele su intervju pod naslovom „Zaštiti svoje srce od mržnje“, koji su poljski novinari Agnieszka Huf i Piotr Sacha (Gost Niedzielny) imali sa isusovcem p. Wojciechom Ziólekom, bivšim provincijalom Južne poljske provincije, koji od 2015. radi kao ravnatelj katoličke škole u Tomsku (Rusija).
Agnieszka Huf i Piotr Sacha: U Vašoj kolumni objavljenoj u travnju u mjesečniku „W drozde“ napisali ste da ste u posljednje vrijeme mnogo plakali. Za čime najviše žalujete?
P. Wojciech Ziólek SJ: Možda je najžalosnije što ne plaču svi. Postoje razni razlozi. Neki ne plaču od straha, jer ovdje je strah sveprisutan. Većim dijelom nije uočen, nesvjestan je, ali „urođen“ je od davnih vremena. Jedan na koji se ljudi naviknu i koji na neki način postaje „prirodan“ i čak bez njega ne mogu zamisliti život. Nitko se ne pita „kako živjeti bez straha?“, ali mnogi od njih i često kažu: „No, što ćeš? Moraš se na to naviknuti.“ Postoji vrijeme, kao što jedan od mojih sugovornika reče: „Zašto bih trebao slobodu ako imam sve što mi je potrebno?“ Postoje riječi koje me plaše i zbunjuju. Nakon rata Nijemci su proveli denacifikaciju – u praksi to nisu proveli dosta dobro, ali simbolično i deklarativno i nedvosmisleno su ga osudili. To je bilo vrlo važno, jer se to osjetilo u konkretnim akcijama, osjetilo na mnogim područjima, naročito u odgoju. Takvo što ovdje se nikada nije dogodilo. Nedavno sam razgovarao s jednim čovjekom i izravno sam ga upitao: zašto, nakon raspada Sovjetskog Saveza, nije bilo nikakve dekomunizacije, nikakvih odgojnih mjera i nikakve osude Velikog terora? Dobio sam izravan i nedvosmislen odgovor: jer ovdje Veliki teror nikada nije prestao. A to je nažalost istina. Uzeo je drugo obličje, ali on i dalje postoji.
Živite i radite u Rusiji među ljudima koji su često na strani agresora. Kako im navješćujete Evanđelje unatoč tih suza?
Ne znam. Računao sam na vas da mi dadnete aluziju… Stvarno, zahvalan sam izdavaču Jakimoviczu za taj tekst, u kojem nas je posjetio na Isusove riječi: „Ljubite svoje neprijatelje“, ali nije dodao „osim ako su Rusi“. To je vrlo važan komentar. Za me, ostati ovdje – među ljudima kojima sam poslan je neupitno. Nakon svega, Gospodin Bog se nije prevario u tome što me je poslao u Tomsk, a ne u neko drugo mjesto gdje je zalagati se za dobro a protiv zla lakše i očitije. Tako dugo dok ne postoji naredba ili naputak da odemo, ja i moja subraća ne idemo nikamo.
Ali kako naviještati Evanđelje u takvim prilikama?
Da proširim misao izdavača Jakimowicza, rekao bih da nam Gospodin Isus nije rekao: „Idite i propovijedajte, osim ako su prilike nepovoljne, u tom se slučaju vratite kući i roštiljajte.“ Evanđelje treba propovijedati uvijek i na svakom mjestu, iako ne uvijek riječima. Nakon svega, Novi zavjet je pun priča o ljudima koji su povjerovali ne zbog propovijedanja, nego zbog toga što su njihova srca bila pokrenuta. Najbolji primjer u tome je Dobar razbojnik – kriminalac bez srca kojega je pokrenula dobrota i manjak mržnje u nevinoj patnji Gospodina Isusa. Tako ja shvaćam svoju i našu sadašnju misiju u Tomsku: pomoći ljudima kako bi njihova srca počela ispravno djelovati te kako bi počela osjećati, simpatizirati, biti ranjena, plakati. Nakon svega, kako Andrej Sikorowski pjeva – „suze su znak da srce kuca“. Da. Ne samo riječima, nego i našim ponašanjem, s našim ljudskim gestama i suzama trebamo voditi ljude čija su srca prestala kucati da ponovno osjećaju, da osjećaju sućut, da plaču i da u drugoj osobi vide ljudsko biće.
Duhovna kardiologija?
Da, ali ne kardiologija, nego operacija srca. U tom odjelu mi smo samo sestre i sobni poslužitelji koji dovode pacijente u operacijsko kazalište i pružamo im najniže usluge. Operacija otvoriti srce i vratiti ga normalnim funkcijama može izvesti samo glavni kirurg – Gospodin Isus. Da, mrtva srca ovdje su najveći problem. Nedavno sam razgovarao s jednom mladom ali veoma zrelom ženom. Rekla mi je da je ovdje najstrašnija stvar ovo: iako ovdje u Sibiru nije bilo nikakvih ratnih djelovanja, velika se promjena u nekoliko tjedana dogodila u ljudima: spremni su prihvatiti ubijanja, opravdavajući ih ili ne reagirajući na njih. To je činjenica zbog koje netko ne može biti ozlojeđen oko toga, ali jesu li ozlojeđeni u srčanoj bolnici u Zabrze zbog pacijenata zbog njihovih iznevjerenih srdaca? Stoga, ako netko traži svetog zaštitnika naše kardiologija, najbolji bi bio prorok Ezekiel i obećanje koje je dao Bogu: „Uklonit ću vaša srca od kamena i dat ću vam srce od mesa“.
Koliko katolika živi u Tomsku?
U našoj župi, koja je malo veća od Poljske, ima ih oko 2000. Imamo tri mise nedjeljom i jednu subotom navečer. Na te mise dolazi oko 300 do 350 ljudi. Ali to je bilo prije pandemije. Sada ih se oko 250 vratilo u crkvu. No u isto vrijeme to je vrlo živa župa – međunarodno i na multi generacijskom planu. Tomsk je sveučilišni grad, amo dolaze studenti iz Europe, Sjeverne Amerike, Afrike i, naravno, Azije. Tu su obitelji, djeca, mladi. Osim isusovaca tu su dvije kongregacije sestara. Imamo jedinu katoličku školu u čitavoj Rusiji. Laici su vrlo aktivni. Katehizacija se odvija jedino nedjeljom nakon mise: 10 grupa prema dobi susreće se u župnoj kući, uključujući dvije skupine katekumena. Tri grupe vode sestre. Ostale vode katehisti laici.
Po Vašem mišljenju, može li obzirni ton izreke pape Franje o ratu u Ukrajini potjecati od brige da zaštiti katolike koji žive u Rusiji? Koliko je taj strah stvaran za Vas´
Da, i Papa je zabrinut za katolike u Rusiji. Potrebna nam je ta briga. Nedavno, 25. travnja, jedan američki subrat nas je ostavio. Bio je s nama sedam mjeseci. Došao je amo raditi u našoj školi jer ima veliko iskustvo s radom u isusovačkim školama u Sjevernoj Americi. Rečeno mu je da ode. Ne izravno. Bio je pozvan i rečeno mu je: „Jako Vam preporučujemo da odete iz Rusije jer mi smo odgovorni za Vašu sigurnost i ne želimo da Vam se ikakvo zlo dogodi. Bilo bi vrlo tužno čitati u novinama da Vam se nešto zlo dogodilo.“ Nikakve optužbe nisu bile iznesene protiv njega – bilo mu je savjetovano da ode. Mnogi naši župljani, naročito stariji, boje se da će opet ostati bez pastoralne brige katoličkog svećenika. Jedan svećenik iz Meksika, koji je do prije tri sedmice bio župnik u Moskvi, iako je imao vizu za stalni boravak. Radio je u Rusiji osamnaest godina. U roku od 24 sata morao je napustiti zemlju.
Po općem shvaćanju ovdje se katolička Crkva smatra sektom. Mnogi od mojih župljana od prije su čuli ovu optužbu: „Zašto ste vi katolici, a ne kršćani?“ Riječ „kršćanin“ znači „pravoslavac“. No Franjo je također zabrinut za sve nas u istom smislu da nas želi zaštiti od donekle naravne, ali aktualne reakcije mržnje. Ja ne smatran ton njegove izjave obzirnim, nego proročkim.
Ipak, kad vidimo slike iz Buše, Kramatorska u nama se javlja pravedan gnjev. Kako se boriti protiv njega?
Ne moramo se boriti protiv srdžbe, nego protiv mržnje prema kojoj nas može voditi, koja sve nas napada i koja je smrtonosno opasna. U Evanđelju Isus reče: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“. On to reče ne u Betlehemu, jer guslaju svoje božićne pjesme, to ne reče u Kani, jer su nenamjerno razbili dva vrča dobrog vina koje je upravo nastalo od vode. Gospodin Isus to reče kad je visio na križu, izmučen, okrvavljen, izrugan. To je trenutak kad je svoga Oca molio da oprosti svojim mučiteljima, svojim neprijateljima i svima koji su indiferentno promatrali njegovu muku. Želim biti jasan: ne znam ništa o ljubavi i ne znam kako izgleda ljubiti svoje neprijatelje. Ali znam: ako se krećemo prema mržnji, mi smo već izgubljeni. Prepustimo li se mržnji, mi smo i žrtve i krvnici.
Ali što to konkretno znači? Kako da se zaštitimo od mržnje?
Nije riječ o tome da čovjek učini neke čine kao u američkim filmovima, da se bacite oko vrata drugoga i kažete da će sve biti u redu. Radi se o tome da ne dopustite da se mržnja gnijezdi i raste u vašem srcu. Gledamo okrvavljena tjelesa i prtljagu na željezničkoj postaju u Kramatorsku i u našem se srcu rađa se mržnja iz te patnje. Kada pokušavam pomoći ljudima da ne upadnu u mržnju, tumačim im da ne možete nekoga dehumanizirati nazvavši ga fašistom ili nacistom jer upravo to opravdava vašu mržnju, agresiju i zlo prema njemu. Ali da bih mogao reći, moram najprije protumačiti sebi, Zióleku, da ja ne mogu mrziti one koji mrze. Da to činim, do ušiju bih upao u logiku zla. Ne, ja nipošto ne opravdavam agresiju, okrutnost, silovanje ili ubojstvo, ali ne mogu dopustiti da me obuze mržnja. Protiv nje se moram braniti. Rat rađa smrt. Bukne, ubija, ranjava. U fizičkom smislu, ali i u duhovnom. Ako netko mrzi – Ukrajince (jer su fašisti), Ruse (jer su bezosjećajni mučitelji), Zapad (jer su neprijatelji), Papu (jer je krivo govorio i nije dovoljno osudio) – zlo ga je već osvojilo.
Događa li se da su vaše pastoralne aktivnosti sprječavane?
Ne postoje formalne zabrane, ali postoji puna kontrola i stalna sumnja. Mjesne vlasti jedva vjeruju da smo mi isusovci došli u njihovu zemlju da služimo narodu. Isusovci? Iz Vatikana? Znate – njihovo je načelo „svrha opravdava sredstva“, a njihov je osnivač zahtijevao slijepu poslušnost od svojih sljedbenika iako im je za uzvrat dopuštao da zavode žene… Tako je sovjetska propaganda pisala o nama, a takav portret isusovca je preživio u društvenoj svijesti.
12. svibnja ove godine bilo je 400 godina od kanonizacije svetog Ignacija. Za tu zgodu, još u rujnu predložili smo filharmoniji da organizira koncert. Sve je bilo spremno kad li iznenada, dan prije koncerta, donesena je odluka da se otkaže. Razlog za to je bilo pismo anonimnih „zabrinutih ljudi“ koji su „bili iznenađeni kad su čuli da će se održati koncert posvećen Ignaciju Lojolskom“ i uvjerenje da „u ovo vrijeme ne treba organizirati koncert koji promovira vrijednosti koje su nama strane“. Također su zahtijevali „da se nešto poduzme oko toga“. To je bilo dovoljno da se otkaže veliki, dugo pripravljani kulturni događaj.
Naši župljani znaju da ćemo biti s njima dokle god možemo. Ali ne pod svaku cijenu. Bude li netko od nas tražio da činimo nešto što je protiv Evanđelja, mi se s time nećemo složiti.
9. svibnja 2022. – što taj datum znači ljudima u Tomsku?
Treba biti jasno da u Rusiji državna religija nije pravoslavlje nego Veliki patriotski rat. Stoga je najveći državni i vjerski praznik istovremeno – koji nadilazi Uskrs ili Božić – Dan pobjede, 9. svibnja. Više puta rekao sam svojim župljanima da smo dopustili da nam se ukrade Uskrs, jer je za kršćanina uskrsnuće pravi dan pobjede. Ipak, moj govor ne mijenja činjenicu da 9. svibnja mnoštvo ljudi u gradovima i selima izađe na ulice. Samo po sebi to nije loša stvar, ali zastrašuje manjak refleksije o tom prazniku. Praznik se održava pod sloganom: Mi smo dobri jer smo pobijedili. Svi drugi su ili naši neprijatelji, ili naši dužnici.
Ove godine sve je prožeto strahom. Nitko ne zna što će se dogoditi. Govori se o općoj mobilizaciji, ili o nekim drugim odlukama. Službeno malo ljudi priznaje da se boji, ali većina počinje ponavljati formulu koju su naučili tijekom stoljeća: već smo kroz mnogo toga prošli, tako ćemo i ovaj put. Stoga, iako mnogi ne žele sudjelovati u paradi, pod utjecajem dodatnog uvjerenja, sudjelovat će u njoj, jer „No, što ćeš? Moraš se na to naviknuti.“ I mladi tako govore. Ne svi. Neki žele otići. Ne vide svoju budućnost u Rusiji. Rekao sam jednome da ga razumijem. On je odgovorio: „Nemojte se ljutiti. Vi ništa ne razumijete. Jer ste Poljak. Kad se budete vratili u Europu, nitko Vam ništa neće reći. A ja… Kamo da idem sa svojom crvenom putovnicom i kome ću je pokazati?“
Je li teže govoriti Bogu kad je rat?
Od prvog dana rata sa svojim župljanima molim krunicu pred Presvetim sakramentom. Ima it trenutaka kada plačem, kad sam emotivan, a i to je molitva. Susreti s tom velikom bezosjećajnošću, s tim kamenim srcem, su teški. Zastrašujuće je čuti „Ima nacista u Ukrajini“, dakle, možeš ih, zapravo i moraš „uništiti“. Kad čujem te riječi, mislim o ljudima kao bogaljima. To je strašan invaliditet. To je nezamisliva tragedija. Kad gledate osobu koja bez ikakva čuvstva nanosi patnju drugome, ili se slaže s time, vi ste prestravljeni. To je kao da ste u posjetu najstrožem odjelu u psihijatrijskoj bolnici. Priznajem da su u ovo teško vrijeme moje propovjedi konkretnije. To je vjerojatno stoga što je srce tako pokrenuto da samo sebe potiče. Ali to isto srce se buni. Na kraju krajeva, ovo što se sada događa, teško je smjestiti u neki božanski mozaik.
Ovdje u Tomsku molimo Boga da naša srca zaštiti od mržnje, od indiferentnosti i neosjetljivosti, i pokušavamo dovesti „umiruće“ da njihovo srce zakuca. Možda će netko reći da je to minimum plana, ali ja sam uvjeren, uspijemo li bar malo, to će biti velika pobjeda.
Izvor: JCEP
Fotografije: Facebook: Католическая община г.Томска
