Uoči svetkovine svetoga Ignacija Lojolskog, 30. srpnja, sedamdesetak članova Hrvatske pokrajine Družbe Isusove okupilo se na zagrebačkom Sljemenu kako bi zajedno proslavili svetkovinu svoga utemeljitelja, kao i svećeničke i redovničke jubileje koje slave neka subraća. Svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je jedan od ovogodišnjih jubilaraca, mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, koji je prije pedeset godina stupio u Družbu Isusovu, a prigodnu homiliju održao je također ovogodišnji jubilarac p. Mihály Szentmártoni, dekan i profesor Instituta za duhovnost papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.
Na početku euharistijskoga slavlja sve nazočne pozdravio je provincijal p. Ante Tustonjić čestitajući svetkovinu sv. Ignacija kao i jubileje jubilarcima od kojih neki zbog dobi i bolesti nisu mogli biti nazočni. Ove godine p. Josip Ćurić slavi 60 godina svećeništva, patri Božidar Ipša, Stanislav Kos i Ivan Pál Sztrilich 50 godina svećeništva, p. Vladimir Horvat slavi 60 godina redovničkog života u Družbi Isusovoj, a 50 obljetnicu redovničkoga života, uz već spomenute mons. Valentina Pozaića i p. Mihálya Szentmártonia, slave patri Ivan Gerovac, Stjepan Kušan, Janko Rogina, Ivan Štanfel i Ivan Tambolaš. Ova euharistija bila je ujedno i završetak ovogodišnjih zajedničkih duhovnih vježbi koje su obavila dvadeset i sedmorica subraće pod vodstvom p. Mije Nikića. Nakon euharistijskoga stola slavlje se nastavilo u slavljeničkom raspoloženju i za bratskim stolom ispred župne kuće na Sljemenu.
U svojoj homiliji p. Szentmártoni podijelio je sa subraćom neke svoje utiske koje je stekao promatrajući život svetoga Ignacija i te uvide primijenio je Družbu, a samim time i na sve okupljene. Osvrnuo se na „tri antinomije, tri suprotnosti u osobi svetog Ignacija: 1) Šepao je i bio je niska rasta, ali je imao visoke ideale; 2) Bio je Bask, ali je mislio u kategorijama sveopće Crkve; 3) Učenost ga nije posebno resila, ali je stvorio genijalna djela“. P. Szentmártoni je tako podsjetio subraću kako je sv. Ignacije „bio je niskog rasta, a nakon operacije noge čitav je život šepao. Ali njegovi ideali su postali blago kršćanskog svijeta: ‘Sve na veću slavu Božju!‘, ‘Idite, zapalite svijet!’. Htio je obratiti nevjernike, želio je postati mučenik, postati svet poput onih likova o kojima je čitao za vrijeme oporavka, htio je osvojiti čitav svijet za Krista. Bio je odan svom narodu i svojoj domovini, spreman čak i život dati za svoju Pamplonu. Ipak, ide u Pariz, u Jeruzalem, u Rim, a onda misli na čitav svijet, šalje misionare na sve strane poznatog svijeta. Mučio se sa školom u Parizu, nije bi nadaren za jezike, rimska su mu se djeca smijala kad ih je poučavao, jer je slabo vladao jezikom. Ipak nam je ostavio dva remek djela: Konstitucije Družbe Isusove i Duhovne vježbe.“
Iste tri antinomije možemo vidjeti i u samoj Družbi Isusovoj nastavio je propovjednik: „Družba Isusova se rado naziva ‘najmanjom Družbom’, ali ipak ona je od uspostave, pa i u novijoj povijesti Crkve, jedan od najutjecajnijih redova. Ukinuta je i ponovo uspostavljena. Danas je jedan od najbrojnijih jedinstvenih redova. Postoje brojne redovničke zajednice koje se nadahnjuju ignacijevskim konstitucijama. Družba je od uspostave na mnogim područjima šepala, a ipak je po svojim misionarima otišla do na kraj svijeta. Dala je 50 svetaca i 150 blaženika. Družba Isusova je nastala u srcu i duši baskijca Ignacija, ali nikad nije bila nacionalno obojena. Bila je i još je uvijek jedan od najinternacionalnijih redova. Imali smo generale iz raznih naroda, a nemamo zajednički službeni jezik. Ipak osjećamo da smo jedno apostolsko tijelo.“ Citirajući p. Kolvenbacha, bivšeg generala Reda p. Sentmartony je istaknuo kako su „članovi Družbe prosječni ljudi, ali kao apostolsko tijelo stvaraju genijalna djela“.
Promatrajući Hrvatsku pokrajinu p. Szentmártoni je istaknuo „Naša je Provincija malena i sami kažemo da na nekim područjima šepa, ali je uvijek imala velike ideale i smione inicijative. Otvarala je nove školske ustanove od Travnika, preko Filozofskog Fakulteta u Zagrebu do gimnazije u Osijeku, slala je misionare u Indiju i Afriku, imala pionirskih pothvata na području obiteljskog apostolata, tiska, radija, i televizije. Imali smo mučenike, a nadamo se da ćemo jednog dana vidjeti patra Antu Gabrića i Petra Barbarića na oltaru. Naša Provincija je multinacionalna. Dolazimo iz raznih krajeva Domovine i iz raznih nacija, ali smo ipak jedna Provincija koja je imala snagu rasporediti svoje članove ne po podrijetlu, nego po potrebama svojih apostolskih djela.“ Našu Provinciju, nastavio je propovjednik, „ne resi intelektualizam. Nemamo svjetski renomiranih učilišta, ali smo stvorili mnoga trajna djela. Imali smo istaknute pjesnike i propovjednike, profesore i karitativne radnike. No naša trajna ostvarenja su u prvom redu na području odgojnog rada: formirali smo mnoge laike po duhovnim vježbama i pučkim misijama, odgojili smo generacije svećenika u sjemeništima, a nemojmo zaboraviti da smo imali udjela u duhovnoj formaciji i bl. Majke Terezije i bl. Ivana Merza“.
Na kraju se propovjednik osvrnuo i na jubilarce, rekavši kako je svaki od njih “malen i šepav u nekoj dimenziji svoje osobnosti, ali smo ustrajali svih ovih godina, što znači da smo vjerovali u svoje isusovačko i svećeničko zvanje te u svoje mladenačke ideale. Dolazimo iz raznih krajeva i nacije, ali smo ipak članovi „naše Provincije“ i ako zbrojimo sve različite dispozicije koje smo imali vjerojatno smo pokrili sve poslove Provincije. Neuki smo, ali smo ipak, svaki prema svojim mogućnostima, ostavili nešto pozitivno i prepoznatljivo za buduće generacije“.
„Dok zahvaljujemo dragom Bogu za dar ustrajnosti, osjećamo se ponosni, što se možemo prepoznati u idealima našeg svetog oca Ignacija, u karizmi naše Družbe i u realnosti naše Hrvatske provincije“ zaključio je p. Szentmártoni.
