Hrvatska pokrajina Družbe Isusove - Croatian province of the Society of Jesus

Papa susreo delegate 36. GK: ovako pomozite Crkvi!

Bio bih kriv za teški zločin kad bi propustio uposliti sposobne veslače koje Družba može dati Petrovoj barci izloženoj mnogobrojnim olujama.

papa Pio VII, 1814. godine prilikom ponovne uspostave Družbe Isusove

U ponedjeljak 24. listopada delegati 36. GK susreli su se s papom Franjom u kongregacijskoj auli prema praksi koja je predvidjela sama kongregacija. To je događaj koji služi prisjećanju na posebne veze koje povezuju Družbu s glavom Crkve snagom četvrtog zavjeta – izravne poslušnosti vrhovnom svećeniku - kojega je tako snažno želio Ignacije i privi drugove u trenutku uspostave Družbe.

Pater Arturo Sosa SJ, novoizabrani isusovački general, izjavio je da "susret s papom nije samo pozdrav kongreganista, već sastavni dio zasjedanja kongregacije", ili izvor inspiracije i razlučivanja za delegate koji upravo razmišljaju o neposrednim smjernicama opće Družbe.

Papa je Franjo želio sudjelovati u jutarnjem zasjedanju također i na početku zajedničke molitve, za vrijeme koje se prisjetilo na nizozemskog isusovca Franza van de Lugt – "pastira svoga stada" – ubijenog u Homsu u Siriji 7. travanja 2014., nakon što je odbio napustiti opsjednuti grad. Potom je održao govor upućen cijeloj Družbi, u kojem je potaknuo isusovce da nastave „ hodati zajedno – slobodni i poslušni – idući na rubove (periferiju) gdje drugi ne dolaze, "pod Isusovim pogledom i gledajući na horizont, koji je uvijek veća Slava Božja, koji nas neprestano iznenađuje", preuzimajući intervent svoga predčasnika, Pavla VI. i Benedikta XVI.. prigodom 32. i 35. kongregacije.

Da bi istaknuo način na koji je Družba pozvana da hoda (putuje), papa Franjo je komentirao dio pisma kojega je ignaciju napisao Borgija u svezi kritike dvojice „anđeoskih“ isusovaca, Ovieda i Onfroya, koji su se žalili da Družbe nije pokretana (ukorijenjena) u duhu. Ignacije potvrđuje: „Duh koji ih vodi (čini se da ovdje manjka tekst - prevoditelj) „ignoriraj stanje Družbinih stvari koje su u nastajanju, osim onoga što je nužno (i) bitno.“ Papa Franjo cijeni Ignacijevu slobodu; „Jako mi se sviđa ovaj način viđenja stvari u njihovu nastajanju, u njihovoj izgradnji, osim onoga bitnog (supstancijalnog). Jer odmiče Družbu od svih paraliza i oslobađa ju od tolikih prohtjeva“. Družbino „nužno i bitno“ je sažeto u njezinoj Formuli instituta, gdje se uporno doziva slika hoda i putovanja. Ova Družbina dinamičnost je ono što joj omogućuje da uvijek ima na umu „mjesta, vremena i osobe“ i da sva pravila pomažu – toliko koliko – u konkretnim stvarima“. Samo tako putovanje nije vrludanje (lutanje) bez cilja nego postaje „dobit i napredak, ono je hod naprijed, jest nešto u korist drugima“. Uprava koja dolazi iz toga hoda nije individualistička, nego zajednička. Riječ je o svim stvarima. Ignacije to izriče pojmovima koji su međusobno u napetosti kako bi još jednom istaknuo dinamičnost: kontemplaciji u akciji, vjeri i pravdi, karizmi i instituciji, zajednici i poslanju... probitak teži magisu, onom više, učinkovitom procesu obraćenja, koji se može pratiti, vrednovati u svom stvarnoj učestalosti u životu osoba. Crkvu treba probuditi i „Družba je žeravica (žar), kako tvrdi Nadal.

Kako isusovci mogu pomoći Crkvi? Papa Franjo ističe tri posebne točke: službu utjehe, pogled milosrđa koji dolazi s Križa i „činiti dobro radosno osjećajući s Crkvom“, kako je običavao reći Ignacije.

Glede službe utjehe, papa Franjo podsjeća da: „radost nije nešto slikovito (dekorativno), nego je jasan pokazatelj milosti: pokazatelj da je ljubav aktivna, djelatna, prisutna“ i da se ne miješa „s traženjem 'posebnog učinka', što naše vrijeme zna proizvoditi zbog zahtijeva potrošnje“, već, naprotiv, treba ju prepoznati u onome što ostaje. Vježbe ostaju prvotno sredstvo da bi se konkretno iskusila Božja utjeha.

Glede milosrdnog pogleda, papa Franjo podsjeća na temeljno iskustvo duhovnih vježbi: „samo ako živo osjetimo tu ozdravljujuću snagu samih naših rana, kao osoba i kao tijeloa (zajednica), izgubit ćemo strah da će nas uzdrmati beskonačnost patnje naše braće i pokrenut ćemo strpljivo putovanje s našim narodom, učeći od njih najbolji način kako im pomoći i služiti“ 

Treća točka s obzirom na način na koji su isusovci pozvani djelovati. „Radosno služenje i razlučivanje čini nas ljudima Crkve – ne klerikalnim, nego eklezijalnim – ljudi 'za druge', bez ičega svojega što izolira nego stavljajući u zajedništvo i na službu sve što imamo“.

Proslijedi